Svoje svjedočanstvo na Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Zadru iznijela je dr. Nikolina Penava, ginekologinja čije riječi prenosimo u cijelosti.
U slavljeničkom ozračuju 01.06.2024. u Zadru su se okupili građani koji se zalažu za zakonsku, ekonomsku i svaku drugu zaštitu prava na život od začeća do prirodne smrti.
Dr. Penava skrbi za trudnice od začeća do porođaja
“Oduvijek sam voljela djecu i sanjala da ću biti pedijatrica. Tijekom studija, jedan dio vremena provela sam na dječjoj onkologiji, gdje sam promatrala nevinu djecu na rubu smrti. Promatrajući malene bez kose, blijede i u bolovima, shvatila sam da nemam srca za pedijatriju. Sama pomisao da im ne mogu pomoći trgala me iznutra. Razmišljajući o tome kojim dijelom medicine se želim baviti, a da pri tome i dalje pomažem drugima te uživam u svom radu, došla sam do ginekologije, točnije perinatologije. Ova grana medicine omogućava skrb za trudnice od samog začeća do porođaja.
Moja želja se ostvarila kada sam dobila specijalizaciju iz ginekologije i porodništva u KB Sveti Duh u Zagrebu. Na razgovoru za specijalizaciju bila sam u strahu hoće li me pitati „hoću li raditi namjerne pobačaje?“ Molila sam Boga da me to ne pitaju. Nisam ih htjela raditi, a nisam htjela odustati od svoje specijalizacije. Na sreću, Bog je uslišio moje molitve i to pitanje nikada nije bilo postavljeno.
Imala sam široki krug prijateljica, od kojih su mnoge podržavale pobačaj ili ga same imale jer trudnoća jednostavno nije bila željena. Znala sam da nikada ne bih imala namjerni pobačaj niti ga obavila. Nisam razmišljala o težini tog čina dok nisam prisustvovala jednom događaju koji me duboko potresao.
Događaj koji me je oblikovao
Bila sam dežurna, na drugoj godini specijalizacije, kada smo u rađaonici imali prvorotku, mladu ženu, pravnicu, koja je bila trudna 20-21 tjedan. Zbog dijagnoze Downovog sindroma odlučila je prekinuti trudnoću. Izazvali smo trudove, i u popodnevnim satima rodila je dijete koje po kilaži i tjednima nije imalo kriterije za “porođaj”, nego za pobačaj. Sjećam se da je dijete bilo živo, borilo se za život, ali smo ga samo pokrili gazom i čekali da umre. Taj događaj me oblikovao za cijeli život. Od tada sam poželjela roditi dijete s Downovim sindromom i svima pokazati da su oni radost, a ne teret.
Često kažem da u životu nemam problema s “bolesnim” osobama, nego sa zdravim. Toliko se školuješ, učiš, dane provodiš uz knjigu, plaćaš edukacije, samo da bi netko rekao: “Ne mogu se brinuti za takvo dijete i ne mogu roditi.” Taj stav me duboko pogađa i često razmišljam o tome kako bi svijet bio drugačiji kada bismo svi cijenili život, bez obzira na okolnosti.
Posebno me brine situacija s djecom koja se rađaju s “manama” i roditeljima koji nisu spremni suočiti se s takvim životom. Današnja medicina ulaže ogromna sredstva u prenatalnu dijagnostiku, a NIPT testovi se reklamiraju na svakom koraku, sve s ciljem da se rađaju samo zdrava djeca. Zar smo s time riješili sve naše probleme i sve bolesti?
Život u Mostaru
Posljednjih 10 godina živim i radim u Mostaru. I to ima mnoge pozitivne strane. Ljudi u Hercegovini se rijetko odlučuju za prekid trudnoće, rijetkost je raditi prenatalne testove, jer vjeruju da im je Bog dao život s nekim razlogom. Moja subspecijalizacija je fetalna medicina i opstetricija, pa se bavim rizičnim trudnoćama. Imam mnogo pacijentica koje znaju da njihovo dijete neće biti zdravo. Kroz naša zajednička iskustva, učim mnogo o životu od tih parova. Nitko ne kaže da im je lako, ali imaju snagu boriti se i povjerenja u pedijatre da će im pomoći skrbiti za bolesno dijete. Uče svoju drugu djecu i mene empatiji i ljubavi prema onima najnemoćnijima i najranjivijima u društvu. Hvala im na tome!
Dr. Penava: Nitko me ne može natjerati da prekinem život zbog nečije želje
Dok sam bila na jednom predavanju iz sudske medicine tijekom postdiplomskog ispita, ušla sam u “konflikt” s profesoricom zbog njezine izjave da liječnici koji ne žele raditi pobačaje ne bi smjeli specijalizirati ginekologiju. Nitko ne može mene kao ginekologa natjerati da napravim prekid života samo zato što je to nečija želja. Što je s Hipokratovom zakletvom koju polaže svaki liječnik kad završi Medicinski fakultet, a koja kaže: “Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka do smrti”? Zar je moja struka svedena na to da ja biram tko će nastaviti živjeti, a tko ne?
Osjećam duboku odgovornost prema svakom životu koji dođe pod moju skrb, i vjerujem da je ključna uloga liječnika zaštita i očuvanje života, a ne njegovo prekidanje. Ova tema izaziva snažne emocije i etičke dileme, ali smatram da je svaki liječnik dužan slijediti svoju savjest i etičke principe, unatoč pritiscima i očekivanjima društva ili akademske zajednice.
Citirat ću svog profesora Dubravka Habeka, koji me je puno toga naučio: “Liječnici koji rade pobačaj krše Hipokratovu zakletvu, a pravo priziva savjesti je zajamčeno Ustavom RH! Osnovna medicinske deontologije je ‘ne štetiti pacijentu’ i to je tako već stoljećima. Shizoidno je s jedne strane boriti se za svaki nerođeni život, što nam struka nalaže, a s druge strane, u drugoj prostoriji, činiti namjerni prekid trudnoće.”
Ljudi mogu promijeniti svoj put
I za kraj, nikada nemojte suditi ljude i prestati biti dobri ljudi i primjer drugima. Moje prijateljstvo s Anom Marijom Špišić-Puševska, specijalizanticom iz Makedonije, počelo je 2007. godine. Ana Marija je bila student generacije u Skopju i željela je specijalizaciju provesti u Zagrebu. Tada je radila najmanje pet namjernih pobačaja dnevno. Uzimala ih je od drugih i radila stalno u nekadašnjoj “kiretani”. Znala bi reći: “Moram se istrenirati, to će mi biti kruh od kojeg ću živjeti.” Zvali smo je “zlatna kireta”.
Prije četiri godine me je nazvala i zamolila da joj pošaljem pravnu dokumentaciju kako bi pokrenula kampanju protiv pobačaja. Danas je izvrstan perinatolog. Bori se za život i odgovara žene od pobačaja. Kada sam pitala mogu li je spomenuti na ovom skupu, samo je napisala: “Volim te puno.”
Ova priča je podsjetnik da se ljudi mogu promijeniti i pronaći svoj put, bez obzira na prošlost. Nastavimo biti dobri ljudi. Nesebični i puni razumijevanja. Nikada ne znamo koliko naš primjer može utjecati na druge”, zaključila je dr. Penava.
Izvor: frendica.online
Photo: hodzazivot.hr
