Gospodin Stipo Mlinarić na početku je istaknuo kako tema nije samo Domovinski rat, već pravda. Pravda koje je hrvatski narod gladan. Pravda koja nije zadovoljena. Tu ne misli samo na hrvatske branitelje nego i na civile koji su patili četiri godine pod okupacijskom čizmom, a nisu dočekali pravdu.
O uhićenju i suđenju Vojislavu Mediću
Vojislav Medić uhićen je koncem lipnja 2022. na graničnom prijelazu Tovarnik. Medić je često dolazio u svoju vikendicu u Lici. On nije jedini ratni zločinac koji je dolazio iz Srbije u Hrvatsku. Oni su se u Hrvatskoj osjećali presigurno. Oni su se uljuljali, jer naša država nije 30 godina napravila ono što je trebala davnih dana – pokrenuti procese, zatražiti ratnu odštetu. Medić nije znao da je pokrenut proces protiv njega. Ljudi koji su radili na njegovom predmetu odradili su vrhunski posao. Cijeli proces vodio se u tajnosti. Čestitam im.[highlight-article source=”narod” post_id=”1397330″ box_title=”Možda će vas zanimati”]
O hrvatskim (ne) istraživanju koncentracijskih logora u Srbiji u koje su odvodili hrvatske branitelje i civile
Niti mene, niti moje prijatelje, suborce, nitko nije pitao, niti policija niti državno odvjetništvo da damo iskaze o srpskim koncentracijskim logorima. Oni su u Srbiji, u drugoj državi otvorili logore za Hrvate – branitelje i civile. To sam i na suđenju rekao: ‘Došli ste u moj grad, u moju kuću, u moju državu, uhapsili me, odveli me k’o psa vezanog u drugu državu i tamo me maltretirali – a ja vam ipak to sve opraštam.’ Opraštam im, ali i tražim pravdu. Svjedočio sam sat i pol uz pripadajuće dokaze, sudske presude. Naime, u Haag-u su pravomoćno osuđeni general Aleksandar Vasiljević i obavještajci Stanišić i Simatović, Medić je stepenicu niže u toj srpskoj vojnoj hijerarhiji. U toj presudi Haškog suda piše da Republika Hrvatska ima pravo na ratnu odštetu, da su oni odgovorni za agresiju na RH. Ali za naš politički vrh to je ne-tema, bio na vlasti HDZ ili SDP.
Kad će Hrvatska zatražiti od Srbije ratnu odštetu? I plaćanje odštete zatočenicima logora u Srbiji?
Ja sam se osobno već pokrenuo, poduzeo ono što sam mogao. I to dalje činim. Imam obitelj, dva prekrasna sina, dobio sam i unuka prije 6 mjeseci, našeg Lovru. Gledao sam kao običan čovjek što se događa u Hrvatskoj i čudio se kako se ništa ne poduzima. Upravo zato sam se uključio u politiku. Nikome nisam ništa dužan. Počeo sam otvarati teme koje su važne. Na aktualnom satu u Saboru sam premjeru Plenkoviću pred kamerama predao dokumentaciju o osnivanju srpskih koncentracijskih logora – tko ih je osmislio, naredio njihovo osnivanje, logore vodio. Zamolio sam ga da poduzme nešto. Za sve zatočenike tih logora.
Logoraši srpskih koncentracijskih logora prosječno umiru s 54 godine.[highlight-article source=”narod” post_id=”1384032″ box_title=”Možda će vas zanimati”]
O Plenkovićevom ‘neutraliziranju’ Knina
Ove godine su 5.8.2023. u 12 i 15 u Kninu skinute zastave, proslava je završena. Dok su prijašnjih godina stotine tisuća ljudi dolazile na proslave te nakon službenog dijela ostajali uz pjesmu slaviti Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te dan hrvatskih branitelja. Ministar Medved tražio je od udruga branitelja da tjedan dana prije Dana Oluje dostave ime i prezime, OIB i tablice automobila onih koji planiraju doći u Knin. Tako su znali koje aute treba zaustaviti i zadržati. Skeju i HOS-ovce. To je bila prava sačekuša.
Bio sam u Kninu, ali nisam htio niti ući u šator u kojem su govore držali Plenković, Jandroković i Milanović. Jer, ako u Kninu ne mogu biti dečki koji su oslobađali Hrvatsku. Koji su se borili po onim čukama. Naši iz 4. gardijske brigade. Iz 7. gardijske brigade. Iz domobranskih postrojbi. Ako oni ne mogu biti u Kninu, ako kontrolirate sve, ako kontrolirate da ne bi netko došao u majci HOS-a… Nisu smjeli držati govore u Kninu, trebali su pustiti 3 momka koji su se borili da govore.[highlight-article source=”narod” post_id=”1392843″ box_title=”Možda će vas zanimati”]
Uspjeli su Knin ‘neutralizirati’. Oni bi to napravili i od Vukovara. Ivan Penava, još dok je bio u HDZ-u, nije dao da komemoracija, tužna obljetnica 18.11. padne pod državni protokol. Da se nije odupro, u one dvije godine korone koju su nam nametnuli, oni bi neutralizirali i Vukovar. Oni ne žele taj pobjednički duh, taj hrvatski duh.
Zašto Plenković u mjesto pojedinačnog hrvatskog zločina šalje potpredsjednika Vlade RH?
On u Grubore, kao predsjednik vlade šalje potpredsjednika vlade. Tamo je ubijeno 7 civila. To je zločin. Ali niti ga je planirala, niti izvršila hrvatska vojska. Niti država … Za razliku od Srbije, Medića i drugih koji su planirali, naredili i izvršili zločine. Zločin u Gruborima počinio je, grubo rečeno, pas rata. Plenkovićevo guranje najviših dužnosnika u Grubore i prihvaćanje odgovornosti je pljuvanje po predsjedniku Tuđmanu, braniteljima i domovinskom ratu.
O Centru ‘Dr. Ivan Šreter’
Otvorio sam prije godinu dana Centar ‘Dr. Ivan Šreter’, po uzoru na centar Simon Wiesenthal. Centar je nazvan po liječniku, humanistu, mirotvorcu, osnivaču HDZ-a, koji je otet u svojem gradu, a do dana današnjeg nije nađena niti jedna njegova koščica. Uzeo sam ga kao simbol. On je srcem i dušom bio za stvaranje neovisne države Hrvatske. (op.a. Dr. Ivan Šreter bio je ravnatelj bolnice u Lipiku, srpski pobunjenici oteli su ga 18.8.1991. na barikadama, odveden je u logor Bučje, mučen i nestao. Za mučenja i ubojstva u logoru Bučje nitko nije odgovarao).[highlight-article source=”narod” post_id=”1376806″ box_title=”Možda će vas zanimati”]
Podigao sam neki dan 7. kaznenu prijavu. Svaka kaznena prijava je potkrijepljena dokumentacijom. I podignuta je protiv živih ljudi. Uz dva najbolja odvjetnička tima za kazneno pravo. Ali o tome ćemo kad sve završi. Odradit će Centar sve što država nije.
O Vojislavu Mediću, osumnjičenom za ratne zločine
Potpukovnik Vojislav Medić je 1991. bio major KOS-a. KOS je vojna tajna služba koja je proganjala Hrvate u Jugoslaviji i po svijetu. Sudjelovala u atentatima… On je optužen za ratne zločine od 11. mjeseca 1991. do 8. mjeseca 1992. Iz vojske je otišao 1996 g. i otvorio odvjetnički ured u Beogradu. ‘Upoznao’ sam ga u logoru u Sremskoj Mitrovici. Ja sam nakon koncentracijskog logora Stajićevo, prebačen u logor u Nišu i zatim u srpski logor u Sremskoj Mitrovici. Tamo je bio Medić.
Srpski koncentracijski logori
U logoru Stajićevo bili smo u štali na betonu od 20.11. do 22.12. na – 18 stupnjeva. Prvih nekoliko prvih dana nismo dobili ništa za jesti. Nakon pet dana dobili smo malo slame i jednu deku na dvojicu. Cijeli dan morali smo sjediti I držati ruke iza leđa ili iznad glave. Tukli su nas životinjski. Dovodili su vučjake na nas. Morali smo 50 puta navečer pjevati (jugoslavensku himnu) Hej Slaveni. Oni su trpali u logore djecu od 15 godina do starih ljudi. preko 60 godina. Tad sam prvi put u životu vidio da su ljudima prsti pocrnili od hladnoće. Cijeli dan smo sjedili s rukama na glavi, a navečer bi smjeli leći kao sardine.
Voda koju bi nam davali u nekim plastičnim bocama, ujutro bi bila zaleđena. Bilo je – 18 stupnjeva. Ulaskom u logor prestajete biti ime. Postajete broj. Ja sam bio 002381.
Logorima je upravljao KOS. I na suđenju sam to rekao. KOS je upravljao svim procesima i na Ovčari. Oni su dijelili oružje. Oni su stajali i iza propagandnih vijesti. Nakon 3 dana donijeli su nam u Stajićevo Srpske novine, Večernje novosti s člankom pod naslovom Ustaše pekli srpsku djecu u Vukovaru. Novinar je to video. Ustaše su sjekli prste srpskoj djeci i radili ogrlice . Mi smo takve batine dobili zbog tih naslova. Tri branitelja su zbog tog članka ubijeni batinama. Nakon nekoliko dana je bio demanti sitno objavljen na 6 strani. Slično kao danas u medijima.
Nakon popisivanja od strane Međunarodnog crvenog križa, više nas nisu mogli ubijati, htjeli su nam ubiti duh, dušu i sve.
Psihička tortura
U logoru u Nišu doveden sam potpukovniku koji mi je rekao: ‘Mi smo ušli u Zagreb. Tuđman i cijela vlada su emigrirali u Austriju. Hrvatske više nema. Vi ste zločinci. Bit ćete strijeljani. U najboljem slučaju oni među vama koji se nisu okrvavili, a takvih je malo, dobit će doživotni zatvor.” Mi smo tada bili u totalnoj medijskog blokadi. Slušate to…hajde ostanite zdravi u glavi. Vukovar je pao, tako da ideja o padu Hrvatske nije nemoguća.
Ja nemam drugog objašnjenja da sam ostao normalan nego da je to pomoć dragog Boga. Odakle mi snaga? Ja nemam drugog objašnjenja nego da je to Božja snaga.
Mučenje zbog priznanja Hrvatske
Logor Niš 15.1.1992. ja sam bio na prvom katu u sobi 8 s 10 supatnika. Čujemo urlike, bolne urlike, čujemo ih uvijek kad vode ljude na ispitivanje. To iščekivanje… neizvjesnost čekanja. Inače čuješ jedno ili dva, sad su grupe ljudi koje tuku, koji viču. Za jedno dva sata došli su gore, izveli sve ljude iz soba. Takvo udaranje, najbrutalnije do tada… tukli su nas do 2 sata ujutro. Više nisu imali snage udarati po nama. Pa su naredili da nas, 150 hrvatskih branitelja, legnemo u hodnik na pločice s rukama iznad glave, a njih 10 su trčali preko nas. Ljudima su pucale kosti, čulo se. Zamislite kad u trku na vas stane netko s 80 kila. Meni je puko prst jer mi je stao na ruku. Nismo znali zašto. Da smo mi znali zašto… ma skači, zarast će prst…
Tek smo nakon 3-4 mjeseca dobili informaciju da je taj dan međunarodna zajednica priznala Hrvatsku.
Vojislav Medić me osobno ispitivao, tijekom ispitivanja su me tukli
Dana 18.02.1992. sele nas u Sremsku Mitrovicu. Opet doček. Opet špalir. Batine.. Dolazim na ispitivanje. A čovjek kaže: ‘Ja sam tvoj islednik, major Medić. Znam sve o tebi. Znam gdje si bio. Znam što si radio. Znam koliko si klao. Koliko si dece ubio.’ I te njihove gluposti. Ja sam rekao; ako znate – ovo sve nema veze s istinom. To je mala soba, u kojoj me ispitivao. Uz mene stoje 2 vojna policajca. Oni su imali znakove za međusobnu komunikaciju. To sam rekao i na sudu. Medić pokretom ruke ili udarcem o stol da znak da me vojni policajci trebaju tući. Počinje tortura, pokrivaš glavu i paziš na bubrege. To su bile naše logoraške fore – nek tuče po leđima, po nogama…Rekao sam na sudu da nisam vidio je li me on tukao. Možda je, možda nije, bio sam na podu i nisam vidio. Ali tuklo me se u njegovom prisustvu. Ali druge branitelje, prijatelje, svjedoke je on osobno tukao i svašta im radio. Dečki su to ispričali na sudu.
Vojislav Medić me ispitivao o pogibiji Blage Zadre
Tri puta sam bio kod njega na ispitivanju. Zanimalo ga je kako je poginuo Blago Zadro. I tko se dosjetio da se iskopa rov u Hercegovačkoj ulici u Vukovaru. To je ulica koja izlazi na Trpinjsku cestu, gdje smo mi noću iskopali rov u koji mogu stati 2 – 3 branitelja. Od tamo smo osom gađali tenkove. Na tom mjestu nije bila nikakva barikada. A sam rov se nije mogao vidjeti niti iz auta niti iz tenka. Kad se vozi autom ne može se vidjeti na 150 m da je prokopana cesta 50 cm. A kamoli iz tenka. Napravili smo lažnu barikadu 40 m dalje. Oni dođu s tenkom ciljaju barikadu, a mi izađemo iz rova na cesti, 10 sekundi, pljas i on u tenku ne zna što ga je snašlo. Odgovorio sam Mediću a je to bila Blagina idea.
Branitelja Denisa Perka su zabunom pustili, razmijenili za nekog njihovog. Vidjeli smo ga kako odlazi iz logora. Na ispitivanju su uvijek htjeli postići da mi izdamo jedni druge. Stalno su nam postavljali pitanja – tko je pucao ‘osom’ ovdje, tko je napravio ovo ili ono. Tako me Medić pitao tko je pucao osom i tko je bio snajperist. I meni kaže Medić: ‘To sigurno ne znaš…’. A ja kažem: ‘Pa znam!’. ‘Da, da , taj je sigurno poginuo’ odgovorili bi. Jer tako smo se međusobno štitili i istodobno nastojali izbjeći dodatne batine. I onda sam rekao Mediću: ‘Kod nas je Denis Perko radio s osom. Kaže islednik Medić: ‘A taj je Denis Perko poginuo? A ja odgovorim: ‘Ma ne. Pa tu je u logoru. Bio je sa mnom. A gdje je sada to vi znate. Kako je Medić bio sretan što sam izdao‘.
Medić se smijao kada sam opisivao mučenja
Na zadnjem, trećem ispitivanju, Medić mi je rekao: ‘Stipe Mlinarić, slušaj me. Nećeš nikad izaći. Ako nekad i izađeš – očistit ćeš paučinu u zatvoru’. Htio je reći da ću ostati zadnji. Svaka mu čast, održao je riječ. Izašao sam zadnji’.
Na sudu u Osijeku se Medić smijao kad sam ja opisivao mučenja. I govorio o mom bratu koji je kao ranjenik ubijen na Ovčari. Imao je 25 godina. I na kraju sam rekao, ja ti sve opraštam. Ali tražim pravdu.
Izvor: frendica.online
Photo: narod.hr
