Sigurno ste vidjeli svoju djecu očiju prikovanih uz ekran računala, televizora ili mobilnog uređaja. I možda ste se zapitali kako tehnologija utječe na njih. Pokretne slike na televiziji, u video igrama i aplikacijama iznimno su stimulativne, a dječji je mozak naročito osjetljiv.
U stvari, mogli bismo reći da su dječji mozgovi načinjeni od plastike. Mozgovi se mijenjaju i prilagođavaju onome čemu su izloženi, to je pojam zvan plastičnost mozga. Veze u mozgu mogu biti ojačane korištenjem ili oslabljene zanemarivanjem, po principu „što se ne koristi, zahrđa,” kaže dr. Jay Giedd s američkog Nacionalnog institute za mentalno zdravlje.
Kako djeca sve više vremena provode pred ekranima, živčane veze prilagode se slušanju i učenju, dok su koncentracija i razgovor često zanemareni. Nadalje, djeca koja mnogo koriste tehnologiju postanu „uvjetovana” da koriste spravice kako bi komunicirala, umjesto da razgovaraju s ljudima licem u lice.
Socijalne vještine nisu ugrađene u telefon ili računalo. Potrebno ih je vježbati u stvarnom životu, počevši kod kuće, gdje su brižni roditelji primjer zdravog odnosa. Da, tehnologija je postala neizbježna, ali vjerojatno ćete moći pronaći pozitivne načine korištenja ekrana i spravica u svojoj obitelji. Ovo su čudesna vremena kada obitelji mogu ostati povezane na velikim udaljenostima pomoću fotografija, videa i trenutačnih poruka. Ali ako ne smanjite utjecaj ekrana na život Vaše obitelji minimum, kada Vaš sin napokon upozna svoje rođake licem u lice, možda neće znati kako jednostavno sjediti dok ste im u posjetu.
Dok gradite dom u kojem djecu oblikuju stvarni odnosi, usredotočite se na sljedećih pet ključnih socijalnih vještina:
Privrženost
Ironično je da nas isti elektronski uređaj koji nas povezuje s ljudima diljem svijeta istovremeno može odvojiti od naših bližnjih. Djeca mogu postati privrženija svojim uređajima nego prijateljima, nastavnicima i rođacima. Članovi obitelji koji dijele istu adresu često žive odvojeno u vlastitim elektroničkim svjetovima. Posljedica je toga da postajemo mnogo manje privrženi jedni drugima.
Imamo svakodnevnu zlatnu priliku biti primjerom privrženosti svojoj djeci – kroz zagrljaj, razgovor, zajedničko pranje posuđa ili odlazak u slastičarnicu. Ne dopustite da vam takve prilike promaknu! Pričajte priče svojoj djeci, izrađujte stvari zajedno i razgovarajte svakog dana. Aktivno slušajte i odgovarajte sa suosjećanjem.
Naš je zadatak napuniti emocionalne „spremnike” svoje djece privrženošću koja im je potrebna kako bi ih nosila kroz zahtjevne dane djetinjstva i adolescencije. Dva sata provedena u igranju video igara ne mogu napuniti djetetov emocionalni spremnik.
Dok ste sa svojim djetetom, budite posve prisutni. Vaše će dijete učiti na Vašem primjeru. Vidjet će da ljudi koji su fizički prisutni zaslužuju više pozornosti od digitalnih razgovora.
Zahvalnost
„Hvala!” Ta mala riječi daje dubinu svakom odnosu. Ali zahvalno srce ne nastaje samo od sebe. Morate poučiti svoje dijete. Djeca se često priviknu na ekranom pokretan svijet trenutačnog zadovoljenja i počnu očekivati da stvarni život bude isti takav. Istina je, najveća je zapreka stavu zahvalnosti upravo ugađanje samome sebi. Djeca koja se najviše dosađuju i najnezahvalnija su u svijetu tinejdžera upravo su ona kojima su njihovi roditelji dali sve što su željeli.
Naučite svoju djecu da čekaju ono što žele. Možda će ponekad morati čekati dok ne zarade dovoljno novca ili dok ne budu dovoljno stari za neku igračku ili uređaj. Ali više će uživati u igrački ili igrici ako su je čekali i naporno radili kako bi je zaradili.
Mala djeca mogu započeti vježbanje zahvalnosti tako da kažu „hvala” za obroke, nove igračke i vrijeme provedeno s prijateljem. Kad malo porastu, mogu pisati zahvalnice i peći kolačiće za učiteljice.
Pronađite načine da zahvalite svom supružniku i djeci svakog dana. Ako riječ „hvala” postane način života u vašem domu, Vaša će djeca zakoračiti u svijet zahvalna za ono što drugi ljudi čine za njih. Kuća je prvo mjesto gdje učimo kako razmišljati, izražavati se, pa i pisati poruke sa zahvalnošću.
Kontrola bijesa
Kao što djecu treba naučiti da vežu cipele ili voze bicikl, treba ih naučiti i kako se nositi s bijesom. Nažalost, kako obitelj provodi sve više vremena pred ekranima, propuštaju se mnoge prilike za poučavanje. Mnogi roditelji također primjećuju da video igrice i televizija često povećavaju djetetovu nestrpljivost i nesposobnost nošenja s emocijama. Kako možemo pomoći svome djetetu da razvije konstruktivne načine rješavanja bijesa? Počnite od slušanja. Ako Vaše dijete vrišti, mirno postavljajte pitanja i pažljivo slušajte; dopustite svome djetetu da izrazi bijes. Koncentrirajte se na razlog zbog kojeg je dijete ljuto, a ne na način na koji to izražava. Ako misli da mu je nanesena nepravda, bijes neće nestati dok dijete ne bude osjećalo da ste čuli i shvatili pritužbu.
Naravno, urlanje nikada nije prikladan način izražavanja bijesa. Ali Vaša je prva briga čuti Vaše dijete. Kasnije razgovarajte o zdravijim načinima iskazivanja osjećaja. Ako roditelji ne nastoje prije svega razumjeti što dijete osjeća, dijete će internalizirati bijes. To se s vremenom pokaže u ponašanju.
Djetetov je bijes često iskrivljen, ukorijenjen u doživljenoj nepravdi više nego u stvarnoj. Nastojte odrediti koliko je bijes opravdan tako da se zapitate: Kakva je nepravda učinjena? i Jesam li siguran/sigurna da znam sve činjenice? Recite djetetu da broji do 100 kako bi se smirilo. Potom zatražite da dovrši rečenicu: „Ljuta sam jer ______.”
Usmjeravajte dijete kroz pojedinosti onoga što se dogodilo i smislite zajedno zdrava rješenja. Svaki put kada provedete dijete kroz ovaj proces, ono postaje zrelije u kontroliranju svog bijesa.
Ispričavanje
Mnogi tinejdžeri, pa čak i odrasli koriste elektroničke uređaje kako bi „odradili” ispričavanje jer im je tako lakše. To im pomaže izbjeći neugodne situacije, ali često postanu nesposobni voditi teške razgovore. U trivijalnim situacijama SMS poruka može biti dovoljna da se kaže, na primjer: „Oprosti mama, zaboravila sam nahraniti mačka. Možeš ti?” Ali moramo naučiti djecu kako se ispričati u stvarnom životu, licem u lice.
Kao i kod većine roditeljskih dužnosti, ovo počinje tako da pokažemo djeci kako izgleda prava isprika. Ako dijete čuje kako se tata ispričava mami jer je podigao glas i čuje mamu kako mu oprašta, to je moćna lekcija. A roditelji koji se iskreno ispričaju djeci pokazuju kako izgleda isprika, ali također učvršćuju djetetovo poštovanje prema roditelju.
Pomozite svojoj djecu da u potpunosti razumiju ključnu važnost isprike, kako ona započinje tako da u sebi prihvatimo odgovornost za ono što smo loše učinili i odupremo se sklonosti da krivimo druge. Pokažite im da se određena ponašanja očekuju kod kuće i u društvu te da naši izbori utječu na to kako nas ljudi doživljavaju. Uvredljive riječi ili dijela odbijaju ljude, a bez isprike odnosi među ljudima postaju napeti.
Pozornost
Jeste li se ikada čudili kako dijete može dugo sjediti očarano ekranom, ali često gubi koncentraciju nakon samo nekoliko minuta stvarnog razgovora ili obavljanja kućanskog posla? Način na koji konzumiramo medije promijenio je način na koji obraćamo pažnju. Uvjetovani smo da pregledavamo klizne izbornike, kuckamo i konzumiramo sve širu lepezu sadržaja. Uvijek možemo potražiti nove sadržaje ako nam nešto postane dosadno. Informacije su dostupne u trenu, što je malo drugačije nego zamoliti za pomoć roditelja, baku, djeda ili prijatelja.
Vrijeme provedeno pred ekranima uvjetuje Vaše dijete da ima nerealistična očekivanja od stvarnog svijeta – da će svaka interakcija biti zanimljiva, trenutačna i korisna. Kako se možemo oduprijeti tom trendu? Počnite tako da odgojite dijete koje čita. Čitanje je temeljna vještina za svako dijete, koja im pomaže razviti koncentraciju upuštanjem u proces usredotočenog razmišljanja. Dok čitaju, djeca uče ostati na jednoj temi i dublje upijati sadržaj.
Igra je također ključna za kognitivni razvoj u djece. Vrijeme za igru nije vrijeme za video igrice, nego vrijeme za košarku ili igranje školice. Vrijeme provedeno vani naročito je važno za mozak. Istraživanja pokazuju da vrijeme provedeno izvan kuće, u dodiru s prirodom, prirodno povećava pozornost i jača pamćenje – mozgovi zapravo postanu mirniji i usredotočeniji. Ispitivanja pokazuju da vrijeme provedeno izvan kuće, u dodiru s prirodom potiče pozornost i jača pamćenje – mozgovi zapravo postanu mirniji i usredotočeniji.
Također možete povećati sposobnost svog djeteta da obraća pozornost tako da odgajate njegove „mišiće” za pozornost. Vježbajte duge razgovore s pitanjima i promišljenim odgovorima. Kontakt očima je ključan! Učeći djecu kako održavati kontakt očima, pomažete im obratiti pozornost na osobu koja je prisutna. Kada inzistirate na kontaktu očima i velikodušno ga dajete, pomažete djetetu da se usredotoči na odnos s drugima, čak povećavate djetetovu sposobnost za empatiju.
Djeca mogu naučiti obraćati pozornost, čak i u odsustvu podražaja, nagrada ili zabave. Ono što je psiholog William James napisao 1800ih još je uvijek relevantno danas: „Sposobnost da voljno povratimo odlutalu pozornosti, ponovo i ponovo, korjen je prosudbe, karaktera i volje.”
Sposobnost Vašeg djeteta da obraća pozornost – i da pokaže sve ove ključne socijalne vještine – nije samo stvar škole ili obiteljskog života ili odnose s prijateljima. To je zapravo stvar srca.
*Dr. Gary Chapman obiteljski je psihoterapeut, radijski voditelj i autor nekoliko knjiga, uključujući serijal „Pet jezika ljubavi”. Arlene Pellicane spikerica je i autorica književnog serijala „31 Dan”.
Izvor: frendica.hr
