Na temu stradavanja nedužnih Ukrajinaca, u podcastu „55 minuta kod Željke Markić“ gostovala je Anica Djamić, hrvatska veleposlanica u Ukrajini koja intenzivno svjedoči žrtvi mnogih nedužnih Ukrajinaca otkako je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu.
Anica o odluci da unatoč ratu, ostane u Ukrajini
Ja osjećam da je moje mjesto ovdje u Ukrajini, nisam ni časa pomišljala da odem iz ove zemlje. Ovaj drugi rat u mom životu pomogao mi je da bolje shvatim što nam se događalo tijekom Domovinskog rata prije 30 godina. I osobno mogu reći da mi je tada bilo jako važno da smo svi ostali zajedno. Da smo jedni drugima pomagali. To su neke sličnosti između Domovinskog rata u Hrvatskoj, i ovog u Ukrajini. Sada vidim da me razrušena kuća ni izdaleka toliko ne dodiruje kao ubijen čovjek. Jer ljudski život se ne možete vratiti. Upravo zbog toga sam osjećala da je moja uloga da budem s njima toliko bitna. Na kraju sam bila jedina žena veleposlanica koja je ostala u Ukrajini cijelo vrijeme.
Najteži trenuci u Ukrajini do sada
To je sjećanje na dugačak put od Kijeva do Lavova koji se protegao na četiri dana putovanja, a po redovnom vremenu trajao bi 6 i pol sati. Putovali smo duže zbog sigurnosnih razloga i mnoštva automobila u konvoju kojim smo putovali. Dani su bili iznimno kratki i zbog policijskog sata, nismo mogli u jednom danu odvoziti onu rutu koju bismo inače željeli. Četvrti dan sam došla u Lavov i tako je počelo moje „dvomjesečno izgnanstvo“, kako ja to volim reći. Ono što nas je hranilo, bila je želja za povratkom u Kijev.
Djamić: Pozvani smo da se suočimo prvenstveno sami sa sobom
Diplomatski život uvelike se promijenio. Nije bilo više moguće da se išta odvija redovnim putem. Ali to jedno veliko iskustvo potvrdilo je onu tvrdnju da diplomacija nije posao, ono je poziv. I kad tome tako pristupate, zapravo vam ništa nije teško i uspijete sve obaviti.
Uvijek mislim da je ovo vrijeme teške muke, ali istovremeno i milosno vrijeme. Pozvani smo da se suočimo prvenstveno sami sa sobom. Bili vjernici ili ne. Ja bih rekla da oni koji nisu vjernici proživljavaju istu patnju, odnosno ista pitanja si postavljaju o tome koji je smisao njihovog života, je li došao čas njihove smrti, na koji način će se to dogoditi… To je jedan strah koji se uvukao u ljude.
Osobni odnos s Bogom
Ja nisam razmišljala o tome koliko je smrt blizu, nego o tome koliko sam ja blizu Bogu. Jer biti blizu Bogu znači da ste vi potpuno opušteni, i da vas brine zapravo samo svaki onaj trenutak u danu u kojem ste odabrali ili možda niste odabrali da budete blizu Bogu. To je mene jako obilježilo. Zato smatram da je to bila i privilegija, da sam mogla biti ovdje u Ukrajini i postavljati si takva pitanja.
Postavila sam si pitanje: „Bez koga, odnosno bez čega bih ja htjela posljednje ostati?“
Na putu u ta četiri dana, postavila sam si sljedeće pitanje: Bez koga, odnosno bez čega bih ja htjela posljednje ostati?“. U svojoj sam mašti stvorila dvije skupine: u jednu su išle sve moje želje, ono što volim raditi, a u drugu skupinu došli su ljudi. I onda sam se malo po malo u svojoj mašti odricala, razmišljala koga bih izostavila. Tako sam u sebi ostavljala neku vrstu navezanosti. I došla sam do odabira: iz jedne skupine jednu aktivnost koju volim, a iz druge osobe koje su mi drage. I vrlo brzo je otpala aktivnost, to sam prekrižila, a onda osobe koje su ostale, njih sam nekako svela na ono što mi je najdraže, najnužnije, i moram reći da mi je to bila upravo Euharistija. Bez nje, zaista ne bih mogla ostati.
Sudjelovanje na sv. Misi i važnost molitve za pogođene ratom u Ukrajini
Uspijevam sudjelovati na sv. Misi. Treba si samo organizirati dan tako da se može biti u molitvi. Svima koji me pitaju kako nam mogu pomoći, ja im kažem da mole za nas, za ovaj narod, za mene. Molitva nama zaista pomaže. Mi to osjetimo svaki dan kada vučemo neke poteze za koje nismo svjesni kako smo ih uopće tako povukli, na kraju se ispostavi da su to bili ispravni potezi. Često kažemo: „To nisam bio ja!“, a ovdje se to očituje u sitnijim, manjim stvarima.
Produbljenje osobne molitve
Molitva je razgovor s Bogom, to nije traženje da se naše želje ispune, iako mi tako molimo. Mi u hrvatskom jeziku kažemo „vjerovati u Boga“, ali ja više volim reći „vjerovati Bogu“, zato što je Njegov plan sa mnom sigurno najbolji. Toga naravno nisam uvijek svjesna, ja imam svoje scenarije koje ja nudim Njemu. No, nama je da živimo ovaj današnji dan ovako kako je krenuo. Da budemo blizu Bogu, i da zapravo s Njim u razgovoru dobijemo nadahnuća koja nas oblikuju. I ne smijemo zaboraviti da svakog katolika oblikuje zapravo križ i koliko god se mi preko njega borili, on nas uvijek negdje dočeka. Pa prihvatiti taj križ, zagrliti ga i dobivati snagu od Boga, jer to je križ koji nam je darovan. Mislim da je to jedna od velikih stvari koja se mora dogoditi u životu svakog katolika.
Molitva za neprijatelje
Molitva za neprijatelje oslobađa i onoga koji moli, njemu također donosi plodove. Katolička Crkva ovdje je u manjini. Prije početka rata bilo ih je samo jedan milijun katolika na 40 milijuna Ukrajinaca, sada ih je svakako manje. Katolički biskupi imaju vrlo jasnu viziju i uvijek su poticali na mir, molitvu i da u Euharistiji pronalazimo snagu.
O budućim događajima u Ukrajini
Svi se pitaju što će se iduće dogoditi, hoće li biti nuklearnog rata. Ljudski je da se o tome promišlja. Međutim, ja duboko vjerujem da je dovršenje povijesti u rukama Božjim, i da će se to dogoditi onda kada je On to i predvidio.
Izvor: frendica.hr
