Kada smo nazvali Lanu u dogovoru za intervju, pripremala je beskvasne kruhove s kćerkicom Klarom za njihovu obiteljsku Posljednju večeru. Za to vrijeme sinovi Domagoj i Jakov su od lego kocaka uprisutnjivali taj događaj, a apostoli su postali superjunaci – kako im zapravo i priliči. S obitelji Banović razgovarali smo o tome kako provode Vazmeno trodnevlje te zašto je važno i na koji način uključiti djecu u to bogato liturgijsko vrijeme. Dotakli smo se toga koliko je važno svakome djetetu pristupati individualno te kako motivaciju i snagu crpiti iz obiteljske svakodnevice.
1. Možete nam ukratko predstaviti obitelj Banović?
Lana: Mi smo peteročlana obitelj iz Splita koja uskoro iščekuje i šestog člana. Supruga sam Lana (35), suprug mi je Josip (37); roditelji smo kćeri Klare (6) te sinova Dominika (7) i Jakova (4).
Suprug i ja završili smo studij elektrotehnike u Splitu i zaposleni smo u struci. U braku smo, sad već, 9 godina.
2. Kako ste se vi upoznali i zaljubili?
Josip: Lanu sam upoznao tijekom studija, na 3. godini. Iako smo pohađali isti smjer na studiju, zbog većeg broja studenata, bili smo podijeljeni u različite grupe. Na 3. godini počeli smo imati više zajedničkih predavanja i naš prvi razgovor bio je zapravo žustra rasprava u kojoj je Lana bila na jednoj strani, a ja na drugoj. Tijekom daljnjeg studiranja pronalazili smo sve više zajedničkih tema. Lana ima puno osobina koje meni nedostaju, i to mi se svidjelo. Spontana je, razgovorljiva, praktična (ja sam više teoretičar)… A uz to je i vesela i iskrena (nekad i previše). Posebno mi se svidjelo što je otvoreno govorila o svojoj vjeri i angažmanu u župi. Sjećam se kada sam jednom vidio da u kosi ima pepela sa Pepelnice (tada se još nismo dugo poznavali), bilo mi je to jako drago jer sam znao da većina naših kolega sa studija nije ni znala da je počela Korizma. Još jedna stvar koja mi se kod Lane svidjela je to što je više voljela šetati nego sjediti (u kafiću) tako da smo po završetku studija (a i kasnije) često zajedno šetali, upoznavali se… Iskreno, ne sjećam se kada sam se točno zaljubio u Lanu, ali sam siguran da je to bilo prije nego što se ona zaljubila u mene. Nakon otprilike 2 godine veze vjenčali smo se.
Lana: Mene Josip i dan danas zna zezati da ja uopće ne znam ni kad ni kako smo se upoznali, a možda je razlog što ga još uvijek, svakim danom iznova, upoznavam. Razlog tome je zasigurno što je na FESB-u jako malo cura naspram dečkiju i teško je baš sve upoznati i sa svima se družiti. Ključan trenutak našeg upoznavanja bio mi je kada smo iz jednog kolegija na 4. godini studija dobili seminarski rad kojeg smo zajedno trebali napraviti. To je bila prilika za početak naše uzajamne suradnje, druženja pa i pravog ozbiljnijeg upoznavanja. Do tada mi je bio fascinantan zbog svoje povučenosti, staloženosti i spremnosti da zna uvijek sve o mnogočemu. Jednostavno, bio je drugačiji od svih. Kako smo se upoznavali, pronalazili smo sve više zajedničkih interesa, ali i sve više njegovih osobina koje su mi nedostajale, godile i davale sigurnost, povjerenje u njega. Često smo znali provoditi sate i sate u „besciljnim šetnjama“ i razgovorima. Počeo je sa mnom odlaziti i u crkvu, na euharistijska klanjanja, uključili smo se i u Pastoral mladih naše nadbiskupije tako da smo nakon nekog vremena uvidjeli da jedno drugome značimo puno više od prijatelja te da ne želimo to uništiti, već samo nadopuniti i jedno drugom pomoći približiti se Bogu. Josip je odmah rekao da misli ozbiljno, što me na prvu i prestrašilo. U vezi smo bili godinu i pol dana, hodali smo u čistoći i nakon dvije godine na blagdan Marijinog pohođenja Elizabeti vjenčali smo se.
3. Kako izgleda dinamika života u vašoj 5-eročlanoj obitelji?
Lana: Jako je uzbudljiva i nepredvidiva. Uistinu te natjera da živiš dan za dan, iako ja često kažem sat za sat, u poniznosti i predanosti Gospodinu. Dan najčešće započinjemo, suprug i ja, molitvom Jutarnje iz Časoslova, nekad se probude pa nam se pridruže i djeca. Oni izmole bar Jutarnju, spontanu molitvu za taj dan. Kako smo do nedavno radili i suprug i ja (posljednjih mjesec dana sam na porodiljnom dopustu) potom bi uslijedilo spremanje, djece za vrtiće, nas dvoje za posao. Josip radi od kuće kao programer i to nam posljednje četiri godine uvelike pojednostavljuje organizaciju. Kući se svi vraćamo oko 16:00 h na ručak, a potom slijedi naše vrijeme za zajedničko druženje i aktivnosti sa djecom. Uz to, uvijek treba i počistiti, oprati robu, nabaviti potrepštine… Preko tjedna „ulete“ i neplanske „obaveze“, poput rođendana. Od kada koristim porodiljni, jednostavnije je sve to stići jer imam više vremena. Iako, i djeca uvijek traže razloge da ne idu u vrtić te ostanu doma s nama, što se često i dogodi. Tada nije lako sve planirano izvršiti, ali unatoč tome što je zahtjevnije, uvijek bude puno radosnije i ljepše jer se svi trudimo sudjelovati i doprinositi ovisno o našim mogućnostima. Po odlasku na spavanje, pomolimo se svi zajedno. Svi se radujemo i nestrpljivo iščekujemo vikend, kada se trudimo otići na izlet, provesti vrijeme zajedno u prirodi, posjetiti neki muzej, istražiti nove znamenitosti… Nedjeljom ujutro, prije Svete mise, sa djecom nastojimo izmoliti na svečaniji način molitvu Jutarnje iz Časoslova uz pjesmu. Na taj način približujemo njima liturgijska čitanja te nedjelje uz razgovor o proteklom tjednu, što su čuli iz čitanja i što njima za njihov život ta Riječ govori. Također, pripremimo i aktivnosti primjerene njihovoj dobi ovisno o liturgijskom dobu godine (slikovnice, slagalice, bojanke, upitnici, crtani filmovi, jednostavna kostimirana uprizorenja…).
4. Što vas je iznenadilo, što je bilo „bolje“, a što „gore“ od vaših očekivanja u roditeljstvu?
Lana: Dok ne dobiješ dijete, ne znaš što te zapravo čeka. Svatko ti iznosi neko svoje iskustvo, a ja bih rekla da su i naša iskustva do sada, sa troje djece, za svako različita. Bolje je to što se počinješ odricati sebe, svog komoditeta te postaješ ozbiljniji i odgovorniji jer više nije važno što ja hoću, hoću li ja imati, već ima li dijete sve što treba i je li to dobro za njega. Odlično je kako svako novo dijete primaš puno opuštenije jer već imaš iskustva pojedinih faza i bolesti te same svakodnevne brige. Puno manje mi sada treba stvari ponijeti (ponekad i ništa) kada izlazim sa njih troje vani, nego što je to bilo kad smo imali samo jedno. Ma jednostavno djeca nas mijenjaju na bolje, preodgajaju, pojednostavljuju i odrastamo mi zajedno s njima. Gore je to što sam spoznala da me djeca ne mogu uvijek poslušati, da unatoč odgoju imaju i svoj karakter kojim se znaju suprotstavljati te treba mnogo strpljenja i razgovora za prepravljanje ponašanja. Zatekne me i kada uvidim da djeca gledaju i moje ponašanje, osjećaju moj umor, nervozu te se onda to loše raspoloženje zna prenijeti i na njih. Tada mnogo pomaže obrazloženje da sam i ja slaba, da griješim te da trebam oprost od njih zbog toga. Gore je i to što sam prvih par mjeseci kad se beba rodi neispavana, više ne znam kad spavam kad sam budna jer dojim bebu, al’ srećom i to jako brzo prođe. Teško je planirati putovanja dosta vremena prije, dogovarati se za određena druženja sa prijateljima jer su često prisutne kratkotrajne viroze, bolesti, dječje obveze i aktivnosti.
Josip: Kad smo dobili Dominika, najstarije dijete, prisustvovao sam prvi puta porodu i to mi je bilo nezaboravno iskustvo jer sam uistinu posvjedočio čudu rođenja novog života. Gore mi je to što u njihovim licima i ponašanju uočim svoje slabosti i mane, što mi je ponekad jako teško prihvatiti. Uvijek kada mislimo da smo spremni za izaći van, potrebno nam je barem još 20 min za taj pothvat (ovisno o godišnjem dobu – zbog veće ili manje količine odjeće).
5. Kako ste započeli Veliki tjedan i na koji način ga obilježavate u vašoj obitelji?
Lana: Kao i svi, započeli smo ga Cvjetnicom. Prilagodili smo kućni ambijent (pletene grane palme, cvijeće u korizmenim bojama, slikovnice, trnova kruna, prekriveno raspelo…) događajima Velikog tjedna što svima pomaže posvijestiti si i doživjeti te događaje. Za Cvjetnicu smo zajedno sa djecom ispekli keksiće u obliku cvjetića i natpisa „CVJETNICA“ te smo pripremili malu kreativnu radionicu u kojoj smo izradili, od otisaka dječjih nogu i ruku, magarčiće (noge) okružene palminim granama (ruke). U tome uživamo svi i zanimljivo nam je pratiti kako su magarčići i palmine grane iz godine u godinu sve veći. Na samu Cvjetnicu, prije jutarnje mise, umivali smo se u vodi obogaćenoj laticama cvijeća.
Josip: Svaki dan Velikog tjedna zajedno porazgovaramo o čitanju iz Evanđelja toga dana. Prva tri dana pospremali smo po stanu, svatko prema svojim mogućnostima, kako bi posvijestili da se trebamo pripremiti iznutra i izvana (ali i kako bi stan bio uredniji). Na Veliku Srijedu, sa djecom smo organizirali potragu za Judinim srebrnjacima u čemu su oni posebno uživali. Svatko je bio nagrađen za svoj trud, a uz to smo razgovarali o tome što je Juda učinio te o važnosti materijalnog i duhovnog bogatstva.
6. Zašto je važno uključiti djecu u događaje vazmenog trodnevlja?
Josip: Najvažniji zadatak nas kao roditelja je prenijeti djeci vjeru. Prvenstveno, činjenicu da je jedina sigurnost Bog te bez obzira što im se u životu dogodilo, što napravili, On ih bezuvjetno ljubi i nikad ne napušta, a za svakog od nas ima plan spasenja.
Lana: Uskrs je naš najveći kršćanski blagdan, a uvod tome blagdanu jest Vazmeno trodnevlje. I zato kroz to trodnevlje pokušavamo djeci (a time i sebi) približiti otajstvo događaja toga trodnevlja, a pogotovo Isusove muke, smrti i uskrsnuća; učiti ih da bez odricanja, trpljenja, muke nema slave ni života vječnoga. Ako svakodnevno ne umiremo sebi i svojim grijesima, ne možemo živjeti i nasljedovati Njega.
7. Koliko je važna priprema djece za te bogate liturgijske dane?
Lana: Na Veliki četvrtak, osim što idemo na Misu, blagujemo „pashalni“ ručak (uz ostalo, pripremimo beskvasni kruh, zelje i vino, tj. crveni sok) te peremo jedni drugima noge. Djeca naprave prikaz Posljednje večere, bilo da crtaju, bojaju ili ga izrade sami (od lego kocaka i figurica).
Na Veliki petak, uz odlazak na obrede Velikog petka, izmolimo križni put prilagođen djeca (obično negdje vani gdje postoje postaje križnog puta, npr. Vepric, Sinj…) i razgovaramo sa djecom o postajama križnog puta. Prije spavanja priredimo ljubljenje križa i malo popričamo o našim životnim križevima kako bi shvatili što za nas znači Isusov i naš križ. Na Veliku subotu, spremamo se za Uskrs. Peku se sirnice, keksići, torta i bojaju jaja i, iako to traje duže na takav način, djeca sudjeluju u svim fazama pripremanja. Priprema se i uskrsna svijeća, koju ćemo svake nedjelje držati upaljenom tijekom molitve pohvala. Kako navečer odlazimo na cjelonoćno Vazmeno bdjenje, tijekom dana malo čitamo i razgovaramo o povijesti spasenja (čitanjima vezanim uz bdjenje), gledamo crtane filmove o stvaranju svijeta, Abrahamu, Mojsiju a i trudimo se odspavati malo, ne najesti se previše kako bi mogli bdjeti i iščekivati Uskrs radosno.
Josip: Iz iskustva možemo reći da se na takav način kod djece još više razvija svijest i znatiželja vezana uz događaje Velikog trodnevlja, ali i povijesti spasenja općenito. I djeci je puno lakše i zanimljivije sudjelovati u Crkvenim obredima Vazmenog trodnevlja jer tako ih već razumiju i prepoznaju čitanja, pjesme, dijelove mise.
8. Uspiju li uvijek sve aktivnosti sa svom djecom ili je važno, prema vašem iskustvu, svakom djetetu pristupiti individualno?
Lana: Naravno da ne uspiju uvijek sve sa svima, ali to je i očekivano i normalno. Nekada skroz promijenimo planirane aktivnosti ako osjetimo da naši planovi, iz ovih ili onih razloga, jednostavno ne prolaze kod djece.
Djeca nisu istog uzrasta te nemaju iste interese i sposobnosti tako da se uvijek trudimo prilagoditi svakome individualno i potaknuti svako dijete, na njemu prikladan način, na sudjelovanje u aktivnostima. Ali, ima i aktivnosti u kojima svi podjednako sudjeluju.
U svakom slučaju, poticaj i ohrabrenje za aktivnosti najčešće dolazi s naše strane, ali kako djeca postaju starija, sve više poticaja i ideja dolazi i sa njihove strane.
9. Savjet drugim obiteljima kako uprisutniti događaje iz Isusovog života u obiteljskoj svakodnevnici?
Lana: Uz već navedeno, savjetujemo da materijale potraže na raznim katoličkim portalima (stranim i hrvatskim), u raznim knjižarama („Biblija za hrabre cure/dječake“, „Slijedi Isusa“, „Otvori vrata“, „Isusovo vrijeme“).
Josip: Ali prije svega, najvažnije se prilagoditi dječjim sklonostima i nadarenostima te sudjelovati u tome s njima jer se gotovo kroz sve aktivnosti može uprisutniti događaje iz Isusovog života. Igrajući nogomet sa djecom, može se pričati o Isusovom igranju kada je bio dijete. Ako postoji mala beba u obitelji, onda starija djeca mogu pomoći oko djeteta te pričati kako je i Isus bio mala beba i trebalo mu je pomagati. Ako se sastavlja nova polica, onda djeca mogu pomoći kao što je Isus pomagao Josipu….
10. Kako pronalazite svoje vrijeme kao supružnici?
Lana: Naše vrijeme u danu je period dok djeca spavaju, a to je rano jutro za molitvu i večer nakon što zaspu. Tada nastojimo izdvojiti vrijeme za molitvu, razgovor, prokomentirati događanja, svakodnevne situacije, nedoumice, ali i nesporazume otkloniti te dogovoriti planove za nadolazeće razdoblje. Na tjednoj razini, to su jedna do dvije večeri koju provodimo sa našom neokatekumenskom zajednicom u kojoj crpimo snagu preko Riječi Božje, molitve te iskustava drugih obitelji sa sličnim problemima.
Josip: Povremeno odlazimo i na duhovne obnove preko vikenda. Prije mjesec dana Bog nam je providio i hodočašće u Rim i Loreto koje nas je duhovno obogatilo, osnažilo i prisjetilo nas na susret prije 10-ak godina na kojem smo bili kao zaručnici na susretu sa Svetim Ocem. Drago nam je, kad se ukaže prilika, da i sami prošetamo, odemo u kino ili kazalište. U takvim situacijama nam uskaču, pomažu bake i djed koji ta dva sata ili pak dana provedu čuvajući nam djecu. To bude poseban doživljaj i iskustvo svima.
Izvor: frendica.hr
