U podcastu „55 minuta kod Željke Markić“ gostovao je predstojnik Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Rijeci, prof. dr. sc. Nenad Hlača. Posljednjih je tjedana prof. Hlača dao važan doprinos u rasvjetljavanju „afere Zambija“, međunarodnom posvajanju djece, obavezama Hrvatske u odnosu na sprječavanje trgovine djecom i dr. Ovdje donosimo neke dijelove njegovog razgovora sa Željkom Markić.
Reakcija na aferu Zambija
Tema je preosjetljiva, ako se cijeli život bavite obiteljskim pravom a napose pravima ovih najnezaštićenijih poput djece, onda sam ja osobno nakon prvih informacija o aferi Zambija doslovno osjećao grižnju savjesti i potrebu da taj svoj bijes izrazim u javnosti. Čini mi se da u kontekstu ovog problema kojeg nažalost pratimo već par mjeseci u Hrvatskoj da je trebalo uputiti taj apel na savjest čovječanstva…
Posvajanje je plemenit ljudski čin, ali važno je da međunarodno posvajanje bude iznimka
Dijete u kontekstu rođenja pripada određenoj krvnoj lozi, ono nasljeđuje i genetske bolesti, mane i vrline. Ono je preko svoje obitelji genetski povezano sa određenim okruženjem. Naravno da odgoj u obitelji znači. Dojenjem preko majčinog mlijeka vi usvajate sustav vrijednosti. Učite taj jedan jedini materinji jezik. Dakle, razmišljati o kidanju te prirodne biološke veze dijete-njegovi roditelji, doslovno znači grubo zadirati u prirodni tijek. U jedan plemeniti tijek održavanja života. Naravno da su izuzetci tijekom povijesti postojali. I danas postoje. Ali uvijek polazimo od tog primarnog prava djeteta da bude dio određenog civilizacijskog identiteta kojem pripada po rođenju. Dakle, ono biološki pripada u određenu zajednicu.
Posvojenje je izuzetak kad je potrebno dijete zbrinuti zato što roditelji ili nisu u mogućnosti ili su nakon velikih elementarnih katastrofa, ratova, djeca ostala siročad. Posvojenje postoji otkako postoji ljudska vrsta. Uvijek su ljudi djelovali zaštitnički prema tom nezaštićenom životu. Gdje ćete plemenitijeg ljudskog čina od zaštite, ali naravno – nezbrinutog djeteta, bez majčinske i očeve, bez roditeljske skrbi.“
O obiteljskom zakonu u Demokratskoj Republici Kongo
U dostupnim dokumentima na internetu o obiteljskom zakonu o posvajanju u Demokratskoj Republici Kongo vidi se da oni zapravo imaju puno elemenata koje mi više nemamo u zakonu. Primjerice, da u slučaju da je žena udovica ili je muškarac ostao udovac, da želi dati svoje dijete na posvajanje, oni za to moraju imati suglasnost pokojnikove obitelji. Ili predstavnika lokalne zajednice u kojoj oni žive. Dakle, oni djecu doživljavaju kao svoje opće dobro. I to se odnosi i na međunarodna posvajanja, to se odnosi općenito na sva posvajanja.
Afričke zemlje imaju specifičnosti te velike obiteljske solidarnosti. I genetske povezanosti jednog šireg kruga. Pa upravo su nekoć o nezbrinutoj djeci brinule tetke, najbliži rođaci, djed, baka, kao i u Hrvatskoj. Sirotište je izuzetak. Prva je šira obitelj ta koja usvaja to dijete. Logično je da će zakonodavac u jednoj zemlji pristupati toj problematici ovako, slijedeći te moralne religijske vrijednosti i tradiciju pravnog sustava. Mislim da je logično da u različitim zemljama postoji različita tradicija i da je to ušlo u njihovo zakonodavstvo. Mi ili ćemo prihvatiti taj pravni sustav ili ćemo priznati da nećemo uspjeti. Mi kad god da ulazimo u neki pravni postupak nemamo uvijek stopostotne šanse za uspjeh. Dokumenti su dostupni i pametno ih je provjeriti.
Hrvatsko ministarstvo dužno je provjeriti dokumentaciju
Hrvatska je u rujnu prošle godine potpisala Zajedničku izjavu o ilegalnom međunarodnom posvajanju djece. Iz nje i iz drugih dokumenata proizlazi da je Ministarstvo obitelji dužno provjeriti dokumentaciju, da je to minimum. Krenuli smo od elementarnog ljudskog prava, bilo ono eksplicitno zaštićeno zakonom ili ne, na spoznaju o vlastitom identitetu. Prema tome, kojim ćete vi putem omogućiti ostvarivanje djetetu tog prava ako vi tajite ili nemate urednu dokumentaciju o svakom tom predmetu posvojenja? U ovim materijalima, u Zajedničkoj izjavi izričito stoji da mora postojati arhivirana, transparentna dokumentacija i radi države i radi djeteta. Danas se predviđa i obveza digitalnih baza podataka za mogućnost ulaska nadležnih tijela iz Republike Hrvatske u baze podataka u stranim državama, da bi se neposredno izbjegle zloporabe. I da bi se provjerilo jesu li pretpostavke u kontekstu tog zakonodavstva bile ispunjene, jer samo o tome ovisi jesmo li zaštitili ta prava djeteta ili ne.
Moramo spomenuti da se naši djelatnici iz Ministarstava služe kamilicom koja glasi „Haška konvencija o međunarodnim posvojenjima“, pa zar oni ne shvaćaju da je to dokument civiliziranih, pravno uređenih država koje tim dokumentom daju visok stupanj povjerenja u ono što je učinjeno u jednoj državi, da bi se izravno lakše i bezbolno priznalo i u drugoj državi. Ali u ovom slučaju vi ne možete razmišljati da će sve države u svijetu, posebno one u kojima ima najviše nezbrinute djece, imati tako visoke standarde.
Prema tome, potpuno je bespredmetna rasprava o Haškoj konvenciji o međunarodnim posvojenjima. Da, ona vrijedi za civilizirane pravno uređene države i koje su njezine potpisnice. A nažalost Demokratska Republika Kongo nije pravno uređena država, tamo vladavine prava nema. Ako se dogodi da je netko jedan dokument platio 500 ili 1000 eura, onda znači da je cijeli postupak kontaminiran. Vi imate dokumentarnih filmova, eksperte koji se bave tom problematikom. Koji pokušavaju senzibilizirati javnost i podučiti o kojim se problemima radi. Oni upravo inzistiraju na tome da država mora biti odgovorna na način da se time štite prava djeteta jer štitiš svoje državljane Hrvatske ali štitiš i to dijete i njegovu obitelj iz zemlje porijekla.
Pravobranitelji bi trebali otići u Kongo i vidjeti kako ondje sustav funkcionira
Da bi hrvatski državljani posvojili morali bi ispuniti sve pretpostavke u pravnom sustavu Republike Hrvatske da bi im se, ako uspiju, kasnije dala suglasnost. Dakle, dvostruki filter zaštite. Kada dođu u Kongo, naravno da tamo nadležna ministarstva ili tijela provjeravaju da li zadovoljavaju pretpostavke u državi gdje će to dijete živjeti, gdje će oni ostvarivati sadržaj svoje roditeljske skrbi. Onda hrvatski državljani ulaze u Kongo tamo u zapravo vrlo kompliciran te za njih nepoznat i neizvjestan pravosudni sustav. Za to možda su znali, ali nisu znali zato što mi tamo nemamo veleposlanika i zato što se, čini se, do sada u Hrvatskoj olako pristupalo takvim dokumentima.
Po onome što čitam čini mi se da je barem 50% vjerojatnosti da ti postupci nisu legalno prema kongoanskom zakonodavstvu provedeni. Jer, zašto bi druge pravno uređene države stavljale tu državu na crnu listu, a da ta ista država radi zaštite djece, svoje siročadi, zabranjuje međunarodno posvojenje? Prema tome, sad mi se čini da ti plemeniti ciljevi hrvatskih državljana uopće ovdje ne drže vodu. Da je potpuno bespredmetno o njima razmišljati, zato što temeljne pretpostavke pravne sigurnosti nisu bile ispunjene i logično je da tu postoji velika sumnja.
Da morate biti puno oprezniji, da morate provjeravati informacije pa ako treba čak i ovo – platiti odvjetnika od povjerenja da idu tamo. Zašto nismo naše pravobranitelje poslali na službeni put u Kongo, da odu i vide kako funkcionira sustav u Demokratskoj Republici Kongo? Zašto to govorim? Provjerio sam najnovije podatke i vi ne biste vjerovali koliko je tamo ubijeno aktivista za ljuska prava. Prema tome, lako je iz Zagreba docirati što bi bilo kad bi bilo, kako se nešto treba činiti, ali de facto ako vi niste pratili izvore, otiđite u Kongo pa pokušajte na terenu vidjeti kako funkcionira ta pravna država, pa ćete vjerojatno po povratku u Republiku Hrvatsku promijeniti barem ton stilizacije i riječi koje ćete rabiti u javnoj raspravi.
Nepoznavanje sustava od strane roditelja čija se djeca posvajaju
Postoje slučajevi kada su posvojitelji dovedeni u zabludu da su djeca koju su posvojili uistinu bila siročad, ili da su roditelji dali suglasnost za posvajanje. Dovedeni su u zabludu jer je nekome bilo u interesu da ne prikaže činjenice. Te majke, koje su kao pristale na posvajanje svoje djece, nakon što su se ponovno spojile sa svojom djecom, ispričale su da one uopće nisu razumjele da zauvijek gube svoju djecu.
U najnovijim materijalima, koji su izvrsni, izričito stoji ono što u medicini vrijedi kao temeljno načelo – pristanak obavještenog pacijenta da je upoznat s rizicima. I de facto intelektualne sposobnosti komuniciranja i shvaćanja pravnih učinaka tvojih izjava, volja, moraju biti prilagođena onome na koga se odnose u Africi. I upravo ovi stručnjaci na to apeliraju, da moramo paziti da se ne dogodi nepismenost, nepoznavanje sustava. Nisu svi pravnici da bi shvatili smisao izjave volje, nego bi roditelji doista mogli to interpretirati kao da dijete ide u školu i da će se vratiti.
Zambija kao rubno područje nije slučajno odabrano
Zambija je kao granična zemlja koja je de facto u afričkom schengenu gdje granice postoje i ne postoje, gdje nitko ne zna da li ste ih ili niste prošli. Dakle, nisu oni slučajno izabrali to rubno područje. Ti hrvatski državljani su morali shvatiti da kao što će ta djeca biti izuzetak ovdje u ovoj bijeloj Hrvatskoj, tako su bijelci u toj jednoj sredini izazvali pozornost. I naravno da tu postoje i te grupe financirane izvana koje se bore protiv ilegalnog krijumčarenja djecom i da su oni reagirali jer su vidjeli da tu nema nikakve emocionalne povezanosti između te djece i tih osoba koje su s njima…
Svako ilegalno posvajanje djece tretira se kao trgovina djecom
De facto mislim da se ovdje radi o kaznenom djelu koje ne zastarijeva, gdje je međunarodna zajednica izuzetno senzibilizirana. Gdje ćete gore trgovine, mislim droga je droga, uništava život, ali zamislite vi ilegalnu međunarodnu trgovinu djecom. U pravilu svako se ilegalno posvajanje djece tretira kao trgovina djecom. Zato što su tu vjerojatno u postupku bile i koruptivne radnje. Mislim da se zajednica konačno senzibilizirala i smatram da je Zajednička izjava eksperata o međunarodnoj trgovini djecom zaista izvanredna.
Demokratska Republika Kongo to „demokratska“ ima samo u imenu, a od demokracije nažalost nema ništa
Mi se sad čudimo i tvrdimo da nije moguća revizija dokumenata o posvajanju. Pa dijete ima pravo na povrat u prvobitno stanje, na svoj identitet. Nisu to sad apatridi da se mi moramo bojati što će biti s našim hrvatskim državljanstvom. U kojem su to segmentu ta djeca, za koju se ne zna gdje su uopće, konzumirala hrvatsko državljanstvo? Dok postupci ne budu okončani i vjerodostojne činjenice utvrđene, za mene su ona isto kao što su bila prije 6 mjeseci ili godinu dana – kongoanska siročad. Možda bez upisa u državne registre, a možda nisu ni siročad.
Što opet ne ovisi o meni, ni o našim medijima, ni političkim aktivisticama, pravobraniteljicama za djecu ili ravnopravnost spolova ili diskriminaciju, ne znam što. Zaboravimo korpus naših vrijednosti koji smo usvojili. De facto mi moramo u ovom slučaju voditi računa o vrijednostima i pravnom sustavu koji de facto ne postoji. Jer svi ovi izvori koje sam provjerio ukazuju na to da Demokratska Republika Kongo to „demokratska“ ima samo u imenu, a od demokracije, vladavine prava, pravne države, nažalost nema ništa.
Cijeli razgovor prof. Hlača možete pogledati OVDJE.
Izvor: frendica.hr
