Gost podcasta „55 minuta kod Željke Markić“ postigao je nevjerojatne stvari sa jako malo resursa, sa jako puno dobre volje, ljubavi, profesionalnog odnosa, promičući jedan dio naše hrvatske povijesti s kojom bi svi trebali biti upoznati i na koju bi svi trebali biti ponosni. On je diplomirani inženjer strojarstva, Damir Borovčak. Pokrenuo je prvo hodočašće u Gvozdansko, napisao knjigu o Gvozdanskom i od toga napravio u hrvatskoj javnosti temu. Damir Borovčak je publicist i povjesničar te angažirani aktivist za povijesnu istinu o Hrvatskoj.
„Gvozdansko je utvrda Zrinskih smještena na Banovini i sinonim je jedne veličanstvene velejunačke obrane Hrvatske iz tog vremena Srednjeg vijeka.“, ističe Borovčak.
Hrvatska kao „štit i predziđe kršćanstva“
„Kada razmišljamo o Gvozdanskom, mi bismo trebali razmišljati i o 1519. godini kad je papa Leon X. Hrvatsku nazvao „štitom i predziđem kršćanstva”. Dao nam je jedan veličanstven i počasni naziv. I doista je to tako, mi Hrvati smo zaustavili Tursku armadu da ne prodre u Europu i zato smo zaslužili taj naziv. U tom kontekstu te čitave povijesne situacije i priče o Gvozdanskom imaju jednu posebnu dimenziju i veličinu.”
Obrana Zrinskih od Turskih napada
„Hrvati su se stoljećima branili od različitih osvajača i agresora. Jedan od žestokih agresora koji je napadao Hrvatsku u Srednjem vijeku bila je osmanlijska sila. Dakle, Turci koji su prodirali praktički sve do Beča. Ta borba između Hrvata i Osmanlija traje otprilike čak 300-350 godina. Obitelji knezova Zrinskih iz naraštaj u naraštaj preuzimaju tu obranu od Turskih upada iz hrvatske Bosne u područja ostataka Hrvatske. Tada kada je na neki način Una bila premosnica preko koje su Turci upadali u ostatke ostataka Hrvatske, gradovi Zrinskih su bili Dvor na Uni, Hrvatska Kostajnica, grad Zrin i Gvozdansko.“
Namjena utvrde Gvozdansko
„Gvozdansko je bila utvrda koja je bila građena za vrijeme Nikole Šubića III., oca Nikole Šubića IV., Sigetskog junaka. Ne zna se točno koja je godina izgradnje utvrde. Gvozdansko je namjenski građeno, za ono doba vrlo moderno i snažno izgrađeno. Zrinski su imali gospodarske posjede i od tud je njihova ekonomska snaga. Kraj Gvozdanskog su postojali rudnici srebra i olova. Ta utvrda imala je prvenstveno namjenu zaštite tih rudnika kao gospodarskog bogatstva, ali je ujedno i štitila tranzitni put od Dvora prema Glini i dalje kroz Hrvatsku sve do Slovenije.
Utvrda je imala dvostruku ulogu i vrlo uspješno je služila svojoj namjeni. Osim toga, utvrda je bila i kovnica novca kojim je Zrinski po Europi kupovao oružje za obranu. Također, kada bi došlo do napada osvajača, lokalno stanovništvo bi se sklonilo u tu utvrdu kako bi se zaštitilo od napadača.”
Kako su Turci napali Gvozdansko?
„Turcima je Gvozdansko smetalo pri njihovim upadima, a željeli su se domoći rudnika i srebra. Turci su Gvozdansko napadali četiri puta, a to je bio četvrti napad koji je bio iznenađujući po karakteru i vremenskom razdoblju napada. Turci bi se u jesen obično povlačili u svoja taborišta u Bosnu i preko zime mirovali bez vojnih aktivnosti. Međutim, u listopadu 1577. godine oni su promijenili taktiku i okružili Gvozdansko s otprilike 10 000 profesionalnih vojnika, potpomognuti vlaškim četama.
To je bilo relativno iznenadno i na to nisu bili spremni ni žitelji tog kraja niti obrana utvrde. U samoj utvrdi bilo je sklonjeno oko 300 ljudi, od kojih je samo 50-ak bilo obučenih vojnika, a ostalo su bili seljaci i njihove obitelji. Ostali su u utvrdi bez dovoljno zaliha hrane, dok opsada i napadi Turaka traju sve do poslije Božića.“
Kako se Gvozdansko branilo?
„Ferhat-Paša, koji je kolovođa tog napada, nudi obrani Gvozdanskog častan izlaz u slobodan dio teritorija Hrvatske. Neka napuste grad i garantira im život. Međutim, to su branitelji u nekoliko navrata odbili. Ali tada dolazi do situacije da je zima nevjerojatno hladna i turski zapisi donose izvješća da su se konji smrzavali na otvorenom i da je drveće pod naslagama snijega i leda strahovitim zvukovima pucalo u šumi. U utvrdi su bili nekomforni uvjeri, mnoštvo stanovništva bilo je u relativno malom prostoru bez hrane i ogrjeva. To je sve stvaralo situaciju praktički nepodnošljivih uvjeta i za napadače.“
„Braniteljima čast nije dopustila predaju”
„Zalihe hrane su s vremenom nestajale. Međutim, ni u nedostatku hrane u tih 10-ak dana branitelji nisu posustali. Odbijali su njihove ponude ne razmišljajući o svom životu, nego o tome što bi im njihovi potomci rekli na to. Njima je više bilo stalo do časti koja im ne dopušta da se predaju. Tako je i bilo. “
Opustošeno Gvozdansko
“U noći sa 12. na 13. siječnja ugasile su se posljednje vatre u Gvozdanskom i Turci su mislili da je to neka nova taktička priprema ili obmana branitelja. Nisu te noći išli u napad nego su u zoru 13. siječnja došli u grad i vidjeli da nema više nikakvog otpora. Probili su ulazna vrata u utvrdu, ušli u nju i našli zastrašujući prizor. Kroz taj period od 2 i pol mjeseca puno branitelja poginulo je i ranjeno, a ostalo ih je 30-ak koji su zatečeni na utvrdama Gvozdanskog sa oružjem u rukama, ali smrznuti. Grad je bio potpuno pust i devastiran.”
Tko svjedoči o napadu na Gvozdansko?
„Da ta povijesna priča nije legenda ili bajka svjedoči Ahmed-aga Veletanlić koji je imenovan za turskog kapetana Gvozdanskog poslije završetka te bitke. On ostavlja svoja pisma u kojima opisuje kako se to dogodilo. U tim pismima mi doznajemo imena kapetana koji su vodili obranu Gvozdanskog, to su obučeni vojnici: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stepšić. To su hrabri ljudi koji su do kraja ostali u utvrdi.”
Milanović bi trebao odati počast u Gvozdanskom
„Ove godine organizira se 13. hodočašće u Gvozdansko, međutim Gvozdansko još nije dovoljno prepoznato. Dok se na jedan takav spomendan hodočašća za 13. siječnja ne pojavi vrhovni zapovjednik, dakle predsjednik Republike Hrvatske, smatram da Gvozdansko do tad neće biti dovoljno prepoznato. Da je Gvozdansko vrhunsko velejunaštvo hrvatskih branitelja, jedan vrhovni zapovjednik treba kao prvo znati, kao drugo, dužan je tu odati svoju počast i komemorirati u svojstvu svoje osobe kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga republike Hrvatske. Pitanje je koliko je predsjedniku uopće poznata priča o Gvozdanskom.”
Zašto je važno danas znati o Gvozdanskom?
„Najdulji hrvatski ep upravo je o Gvozdanskom, ali o tome se ne uči u školama. Taj ep napisao je Ante Tresić Pavičić od godine 1937.-1940., a ep je izdan tek 2000. godine. To je naša povijesna baština. Gvozdansko je za Hrvatsku važno kao dio i sastavnica nacionalnog ponosa“, zaključio je Borovčak u “55 minuta kod Željke Markić”.
Izvor: frendica.hr/Narod.hr
