“Visokoškolske obrazovne ustanove u Hrvatskoj nisu uvele europske obrazovne standarde ili ih ne primjenjuju. Sve tvrde da jesu, a znaju koliko se njihovih diploma ne može nostrificirati i u kojim državama jer ne predstavljaju potvrdu vrijednosti znanja kao u tim državama” – piše akademik prof. emeritus Frano Ljubić za Hrvatsko slovo.
Hrvatska ima razloga biti ponosna na svoje znanstvenike, institute i visokoškolske obrazovne ustanove jer ne zaostaju za najboljim u svijetu, ali ne i kvalitetom visokog obrazovanja u cjelini ako se uspoređuje s razvijenim zemljama u kojima kvaliteta obrazovanja utječe na kvalitetu radne snage, a ona na konkurentnost gospodarstva i manifestira se pokazateljima društvenog i ekonomskog razvitka.
Zbog toga i jesu glavnih ciljeva Bolonjskog procesa bili povećanja kvalitete obrazovanja, znanja i stručnosti buduće radne snage i priznavanje diploma, da diplome stečene u jednoj državi imaju jednaku vrijednost u drugim državama, da predstavljaju potvrdu vrijednosti znanja.
Hrvatska po većini pokazatelja razvijenosti (ako ne i svim) zaostaje za razvijenim europskim državama što je posljedica manje konkurentnosti njenog gospodarstva, odnosno lošije kvalitete obrazovanja, a to potvrđuju i problemi s nostrifikacijom diploma visokoškolskih obrazovnih ustanova.
“Hrvatske diploma nema jednaku vrijednost u drugim zemljama”
Razlog tomu je što visokoškolske obrazovne ustanove u Hrvatskoj nisu uvele europske obrazovne standarde ili ih ne primjenjuju. Sve tvrde da jesu, a znaju (ili mogu znati) koliko se njihovih diploma ne može nostrificirati i u kojim državama. One “nemaju jednaku vrijednost, ne predstavljaju potvrdu vrijednosti znanja kao u tim zemljama’’. Moraju znati i da se odluke o nostrifikaciji temelje na mišljenjima obrazovnih institucija, njihovih kolegica i kolega iz reda nastavnog osoblja.
U tim europskim državama razinu obrazovanja i standarde kvalitete diktiraju privatne visokoobrazovne ustanove. Javne ih slijede i ne zaostaju puno po kvaliteti, no u Hrvatskoj je suprotno. Javne se ustanove “pravdaju” da ne mogu uvesti (primjenjivati) europske standarde jer država nije stvorila financijske pretpostavke za to. Privatne ih, naravno, slijede u tome.
Podrazumijeva se da i država (tijela vlasti) trebaju izdvajati i ulagati (ne trošiti) puno više novca u znanost i obrazovanje i rješavati mnoge druge probleme, stvarati pretpostavke za povećanje kvalitete, ‘’veće ishode učenja – studiranja,’’ a obrazovne ustanove su odgovorne za to i trebaju preuzeti odgovornost.
Europski obrazovni standardi (norme) nisu precizirani
Europski obrazovni standardi (norme) nisu precizirani kao u sportu (za nastup na olimpijadi) već su okvirni. Često su i opisni u smislu ‘’slijediti iskustva drugih’’ i sl. Nije teško dobiti ni potvrdu o akreditaciji (institucionalnoj, studija i programa) jedne od agencija za akreditaciju registrirane pri tijelu za provedbu Bolonjskog procesa (BFUG). Njome se samo provjerava učinkovitost unutarnjeg sustava osiguranja kvalitete (onoga kojeg uradi, uredi i ustroji svaka visokoobrazovna ustanova za sebe). Uz to se i daju (eventualno) preporuke za njegovo unapređenje. Zato nije problem u agencijama za akreditaciju (vanjskom osiguranju kvalitete’), već u obrazovnim ustanovama (unutarnjem osiguranju kvalitete).
Sve bi obrazovne ustanove u Hrvatskoj, trebale što prije objaviti do kada planiraju imati (dobiti ili zaslužiti) potvrdu o akreditaciji. Potvrda bi trebala jamčiti da su osposobljene obrazovati studente na europskim obrazovnim standardima.
Podrazumijeva se da taj standard neće moći sustići brzo, ali ako počnu moći će ga povećavati i sustizati, ne zaostajati još više.
Stanje i problemi nisu jednaki u Hrvatskoj i BiH kao ni na njihovim pojedinim visokoškolskim ustanovama. U nekim segmentima razlike su velike i neusporedive, a u nekim male ili ih nema, stanje i problemi su jednaki.
Rezultati istraživanja usporednih pokazatelja o stanju i problemima visokoškolskih obrazovnih ustanova u BiH i europskim državama prikazani su u tablici, a mogu poslužiti i pomoći za ocjenu stanja i problema u svakoj pojedinoj visokoobrazovnoj ustanovi u Hrvatskoj.2
_______________________________________________________
1 Diplome svih visokoškolskih obrazovanih ustanova iz Hrvatske priznate su u svim državama, ne priznaju se samo one za koje se utvrdi da su falsificirane ili lažne (bitno se razlikuju jedne od drugih), a problem je što ih se većina priznatih ne može nostrificirati ni u jednoj zemlji EU što je nužno pri zapošljavanju.
2 Iz referata “Znanstvenoistraživački rad u visokoškolskom obrazovanju – stanje i problemi’’ Rad prezentiran na znanstveno-stručnom skupu ‘’Školstvo – stanje, problemi, perspektive, vizija budućnosti,’’ Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u BiH, Mostar, 8. prosinca 2021.
[embeddoc url=”https://narod.hr/wp-content/uploads/2022/01/HS-1347-Frano-Ljubić.docx” viewer=”microsoft”]
O autoru
Rođen 27. srpnja 1946. u Širokom Brijegu, Bosna i Hercegovina. Oženjen je i otac je
četvoro djece. Obrazovanje: gimnazija, diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu,
magistrirao 1978. i doktorirao 1984. na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Na Ekonomskom fakultetu u Mostaru počeo je raditi 1979. godine. Izvodi nastavu na
poslijediplomskim studijima na ekonomskim fakultetima u Mostaru i Rijeci, Odjelu
ekonomija i poslovna ekonomija Sveučilišta u Dubrovniku i na međunarodnom
poslijediplomskom studiju State management and Humanitarian affairs u Sarajevu. Na
Ekonomskom fakultetu u Mostaru u zvanju je redovitog profesora u trajnom zvanju. Od 1993. godine zaposlen je na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku, sada u zvanju redovitog profesora na predmetu Vanjskotrgovinsko poslovanje. Objavio je 97 znanstvenih i stručnih radova, dvije knjige i jednu knjigu u koautorstvu. Bio je prodekan i dekan Ekonomskog fakulteta u Mostaru, a od 2000. je rektor Sveučilišta u Mostaru.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Izvor: frendica.hr
Photo: Depositphotos
