Gošća emisije 55 minuta kod Željke Markić bila je Mirjana Peša, ekonomistica, majka sedmero djece i jedna od koordinatora Hoda za život u Zadru. Mirjana Peša rođena je i odrasla u Zadru, njezin je otac bio pilot u JNA, živjela je u sjevernoj Africi i Tuzli da bi se nakon rastave roditelja vratila s majkom i bratom u rodni grad. Odgajana je u ateističkom okruženju, a vjeru je upoznala nakon što se s sa studija ekonomije vratila iz Rijeke. Svoje obraćenje zahvaljuje neokatekumenskim katehezama koje danas drže ona i njezin suprug.
Mirjana Peša: O svakodnevnici na selu sa sedmero djece
Imamo tri sina i četiri kćeri: Jeronima, Ritu, Elizabetu Grgura, Karmen, Bartolomeja i najmlađu kćer Mihaelu.
Na početku braka, muž i ja kupili smo zemljište na selu. Tamo smo prije nekoliko godina izgradili kuću. Život na selu je dinamičan, jer smo udaljeni od grada. Djeca pohađaju glazbenu školu u gradu tako da ih puno vozimo. Ja isto radim u školi u Zadru. To je još jedan element cijele dinamike ali zadovoljni smo u trenutnoj situaciji. Prije nego smo sagradili kuću živjeli smo u Zadru 12 godina kao podstanari. Odlučili smo doći na selo jer je život u gradu pun poteškoća za veliku obitelj. Na selu su djeca dobila slobodu kretanja. Primjetila sam da su nam mlađa djeca koja su od malena na selu nekako radosnija i slobodnija u odnosu na naše starije koji su dulje vrijeme proveli u gradu.
O odrastanju u ateističkoj obitelji
Rođena sam u ateističkoj obitelji – majka je imala neke temelje vjere, a otac je bio vojno lice, pilot u JNA. Nikad se nije spominjalo Boga u obitelji. Sjećam se, moj otac bi kupio božićne čestitke i slao ih – o tome se vodilo računa. Jednom sam oca pitala – što je to Božić, što mi to čestitamo, o čemu se tu radi? Svake godine nešto pišemo. On bi i meni dao da pišem, a ne znam što pišem. I otac mi je vrlo šturo odgovorio da to nije za mene. Nije mi dao direktan odgovor – što je Božić. Nikad nije ušao u razgovor o Bogu sa mnom.
O rastavi roditelja, studiju u Rijeci i obraćenju
Kad smo se doselili u Tuzlu, počeli su problemi između oca i majke i razveli su se. Tu je moje srce puklo. Ali Bog me na taj način pripremao za budućnost. To je bio jedan križ, moj križ. Križ kojim Bog malo zaore da bi mogli izaći plodovi u mom životu. I tako je i bilo. S majkom i bratom živjela sam u Zadru, a otac je ostao u Tuzli. Ponovno se oženio i osnovao obitelj. Izgubili smo kontakt s njim. Nakon što sam diplomirala na fakultetu u Rijeci, vratila sam se kući u Zadar. U tom periodu pozvali su me da dođem na vjersku poduku koju su držali neokatekumeni. Krenula sam. Ušla u crkvu i počela upoznavati Boga. Za mene je to bilo pravo otkriće.
Mirjana Peša: O neokatekumenskom putu
Dobila sam pozivnicu za kateheze. Majka je bila na katehezama i bila je u zajednici. Pa onda jedna kuma i prijateljica. Za mene je to bilo “to”! Gospodin mi je pokazao smisao moga života. Netko može pogledati na moj život, brak, sedmero djece, činjenicu da sam zaposlena i reći da sam sposobna žena. Ali ja nisam sposobna. Bog je taj koji osposobljava. Od 2000. godine sam dio neokatekumenske zajednice. Mi za sebe kažemo da smo „na putu“. Taj put čini se polagan. Svako jutro ustajem ista ja sa svim mojimm slabostima, problemima i poteškoćima. Imam potrebu svako jutro moliti Boga da mi pokaže moje slabosti i da ukloni zapreke između mene i Njega. Uvijek sam patila i bilo mi je teško jer sam veliki dio djetinjstva proživjela bez oca. Jako mi je nedostajao. Jako sam ga voljela i nedostajala mi je ta zaštita. A onda sam shvatila da ja imam Oca koji je uvijek tu i koji nikad ne ostavlja na cjedilu.
O braku
Muž i ja ušli smo u brak svjesni da sama zaljubljenost nije temelj za brak. Prvu trudnoću imala sam spontani pobačaj i ta je situacija bila jako teška. Mislila sam da sam ja kriva. Osjetila sam se napušteno. Ali ta me situacija i izgradila – osjetila sam jaku želju za majčinstvom. I gubitak djeteta koji me jako pogodio otvorio me puno više životu. Sad imam sedmero djece. Shvatila sam da odluka o tome hoću li dobiti dijete nije u mojim rukama.
Mirjana Peša: O ravnoteži posla i obitelji
Kad smo se oženili radila sam, bila sam prezadovoljna na poslu. Ali uočila sam da su djeca jako trpila. Imali smo djevojku koja je čuvala djecu, moja majka je uskakala, svekrva je pomogla koliko je mogla ali nisu mogle puno, pridonijele su koliko su mogle. Vidjela sam da su djeca jako nezadovoljna i da su dosta potonula. Nekako mi se oduzelo to zadovoljstvo koje sam imala u poslu. Nisam bila na poslu ni mirna ni zadovoljna premda me posao veselio. Osjećala sam se podijeljeno, nastale su dvojbe i shvatila sam da baš nisam zadovoljna u toj situaciji. Došla je treća trudnoća. Razveselila sam se i rekla sama sebi – bit će vremena i za raditi. Danas radim u dvije osnovne škole. Ne puno radno vrijeme. I imam sreću da veliki dio posla mogu odrađivati kod kuće- na primjer pripreme za nastavu: To mi je velika radost ali i samoostvarenje za mene, taj izlazak iz kuće.
Jedan dan obitelji sa sedmero djece
Svako jutro s mužem ustajem u 5:30. Prvo molimo časoslov. U 6:15 pijemo kava i traje do 6:25. To je kratka kava, ali deset minuta u danu mi je jako važno, kad s mužem razmijenim što ćemo raditi. Kako ćemo ići kroz taj dan. Budimo djecu i muž ide na posao u grad. Jeronima i Karmen muž vozi u grad u školu, a malu Mihaelu kod bake. Ja ostajem doma i vozim preostalu djecu u osnovnu školu u Zemunik. Nakon toga idem na posao. Radim do 13:30, dođem kući, skuham ručak, dočekam obitelj oko 15:30 ili 16:00 dođe muž i iz grada dođu neka djeca. U međuvremenu u 15:30 ide autobus iz Zemunika na koji odvezem djecu koja idu u glazbenu školu. Elizabeta svira violinu, Grgur harmoniku, Jeronim saksofon, Rita harfu. Navečer je obavezna molitva koja nije duga jer su djeca već umorna. Sjednemo za večeru, ispričamo što se kome što dogodilo u danu i nakon toga idemo rano spavati. Ne provodimo gotovo nikad vrijeme ispred televizora. Ponekad se dogovorimo da recimo u petak napravimo filmsku večer. Bira se film, peku se kokice, svi se sjednu na kauč i to je užitak. Ali gledanja nekih emisija preko tjedna nema. Jer, nemamo vremena za to. Djeca rado s nama vole podijeliti što se događalo tokom toga dana.
Često me na poslu pitaju – stignem li sve što trebam. Stignem. Odmor je u Gospodinu.
O usmjeravanju djece u životu
Svako je dijete drugačije. Muž i ja promišljamo i važemo što je za njih dobro. Posvećeni smo djeci maksimalno i imamo takav stav da za djecu nismo učinili dovoljno ako za njih nismo učinili sve. I tako živimo. Da nam je netko rekao prije tri mjeseca da ćemo kćer Ritu ovako pustiti u Zagreb u srednju školu, rekla bih mu da nema šanse. Bila sam vrlo zatvorena za tu ideju. Dijete od 14, 15 godina pustiti da ide u veliki i daleki grad samostalno u život. Ali kad smo vidjeli kolika je njena želja i koliko je truda uložila da položi prijamni ispit za harfu i upiše školu koju je htjela, promijenili smo mišljenje. Sad vidimo da smo napravili dobru stvar. Ali jako puno vremena smo proveli razmišljajući o tome i molili smo Boga da nas prosvijetli. Puno vremena razmišljamo o Elizabeti koja je sedmi razred. Kako je usmjeriti u srednju školu. Usmjerili smo Jeronima i Ritu. Mislim da djeca ne mogu u toj dobi sama donijeti odluku bez pomoći roditelja o tome što bi za njih bilo najbolje.
O pronalaženju vremena za muža i sebe, o samoći u braku
Malo vremena imamo za sebe. Nastojimo ga pronaći u svakodnevnici, popijemo kavu ujutro, zajedno se molimo, navečer kad djeca legnu imamo jedno vrijeme kad malo popričamo među sobom, a nekad organiziramo izlazak ali nemamo u kalendaru nešto pod redovno. Teško sam se nosila sa situacijama kad je muž puno izbivao i radio. Kad sam ostajala puno sama s djecom. Ali jako mi je pomoglo to što sam shvatila da taj osjećaj proizlazi iz rane napuštenosti, jer mi je uvijek falio otac. I u situaciji kad bi muž zakasnio kući ili bi se dulje zadržao moja se rana uvijek otvarala i osjećala bih se odbačenom. Pomoglo mi je kad sam shvatila gdje je problem i da muž to ne radi namjerno. On se naučio nazvati me i reći mi ako će kasniti, puno smo međusobno učili jer smo ušli u brak s potpuno drugim vizijama o braku i životu ali smo polako učili jdno od drugog.
Cijeli razgovor pogledajte u podcastu.
Želite se pretplatiti (besplatno) na kanal?
Ako želite pratiti podcast “55 minuta kod Željke Markić” i dobivati obavijesti o novim objavama možete se pretplatiti na kanal.
Koraci za aktiviranje (besplatne) pretplate:
- Prijavite se na YouTube na računalu.
- Otvorite videozapis na kanalu na koji se želite pretplatiti.
- Ispod playera videozapisa kliknite Pretplati me(Subscribe)
Kad se pretplatite na kanal, svi novi videozapisi koje taj kanal objavi prikazat će se u vašem feedu Pretplate i dobivat ćete obavijesti kad kanal na koji ste pretplaćeni objavi novi sadržaj.
Svaka pretplata na kanalu na Youtubeu je automatski besplatna.
>(VIDEO) Pogledajte premijeru podcasta Željke Markić i predbilježite se za nove emisije
Na feedu pretplata koji je dostupan na mobilnim uređajima i računalima prikazuju se svi videozapisi nedavno preneseni na kanale na koje ste pretplaćeni.
Ako želite dobivati sve obavijesti s kanala na koji ste pretplaćeni, dodirnite zvonce za obavijest
Zvonce će se tada promijeniti u zvonce koje zvoni 
i tako pokazati da ste odabrali sve obavijesti.
Izvor: Frendica.hr
Izvor: frendica.hr
Photo: Frendica.hr
