Na nedavno održanom regionalnom festivalu monodrame InBox (Travnik/Nova Bila 16.-19.09.2021.) bila sam u žiriju i gledala jednu jako dobru predstavu: „10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života“ koju je osmislio, napisao, režirao i izveo Ivan Ožegović, bjelovarski glumac.
Kako biti originalan u istinitoj priči
Trenutačno se nosi „istinita“ glumačka priča, ali se u toj priči traže (ili izmišljaju) isključivo trendovske teme i situacije (vrlo određene „kritike“ društva, „razotkrivanja“ vrlo određenih mana) pa na kraju sve predstave izgledaju slično. Izgube osobnost i prepoznatljivost i samo zavisi koliko su jako uronile u trend (čitaj: do koje razine ide skidanje, napad, skarednost, strašnijapriča…). Na tom festivalu bile su dvije takve predstave različitih razina uronjenosti od kojih više ništa ne pamtim, a predstava Ivana Ožegovića mi ne izlazi iz glave. On je na svojoj istinitoj priči napravio doista originalnu predstavu. Pokazao je kako je tražio ljubav svog života ali kroz pjesme koje su ga u tome pratile. Nekad su ga pjesme doista pratile (kao u vrtiću gdje pamti svoju simpatiju koja pjeva „Kad si sretan“, narodnjak na zabavi…) a nekad su mu bile sredstvo testiranja djevojke koja mu se svidjela jer ga je dugo vodila misao da će ona prava biti ona koja na isti način voli istu glazbu kao i on (rock u njegovim oštrijim varijantama grupa Deep Purple i Metallica). A onda se slučajno zatekne na Bachovom koncertu i sretne djevojku koja mu otvori – tišinu. Uz rečenicu „Sve su buke iste a sve su tišine različite“ shvati da je tišina prostor susreta, a da buka ne može „testirati“ pravu osobu jer zapravo „pokriva“ susret. Ožegović u predstavi fino pokazuje kako je „buka“ ili vrsta glazbe često samo ulaznica u društvo onih s kojima bi se rado družili, pa mu je bilo logično na taj način tražiti ljubav svog života. Na kraju shvati da je glazba koju volimo često maska koju nosimo, a da tišina otkriva ljude jer tek u tišini možeš vidjeti nečiju dušu. Možeš susresti drugog.
Što se može čuti u tišini
Djevojka koju susretne na koncertu klasične glazbe kaže da je Bach nakon smrti žene i djeteta molio Boga da mu ne uzme radost, radost stvaranja glazbe. To je tako protivno romantičarskoj „muci stvaranja“, realističkom „teškom kopanju“ ili modernističkom „gledanju u mrak“. Protivno je kanonu ali je točno jer govori o biti umjetnosti. Stoljećima je stvaranje bilo isključivo Božja inspiracija a Bog daje u/iz radosti.
Te poruke, tako neuobičajene poruke za suvremenu kazališnu umjetnost, osvijestiš na kraju ove odlične predstave, a ne bi doprijele do publike da nisu proizašle iz ideje i dobro ispričane priče predstave, kao i snažne glumačke igre koja je to oživjela.
Ivan Ožegović je glumac/autor koji na scenu postavlja originalnu priču – i
osobnu, i jedinstvenu, i svima razumljivu (i onima koji ne dijele njegov glazbeni ukus), koja nas zabavlja (ima brojne duhovito odigrane scene), potiče na razmišljanje (s kime možeš biti u tišini, a koja ti je glazba važna i zašto) i dotiče. To je predstava koja govori kako je kraj jedne potrage, početak novog. Nije dobio nagradu za najbolju predstavu samo zato jer mu je izvedba koju smo na festivalu vidjeli bila suviše ubrzana (vanjski prostor, velika scena, publika daleko od scene, 500 ljudi u publici, pa je plaćen danak nedostatku iskustva u takvim prilikama). U vrijeme kad ne idem na većinu predstava koja igraju u glavnoj struji kazališta uz komentar „nek ih gleda tko ih je postavio“, ovu, koja je nastala na rubu rubova (produkcija Bjelovarskog kazališta i Umjetničke organizacije Kreator), rado bih vidjela ponovno.
Na slici: Ivan Ožegović na festivalu INBox, Travnik/Nova Bila, 17.09.2021.
Izvor: frendica.hr
