Od četvrtka 24. do srijede 30. lipnja, u suradnji s Francuskim institutom u Hrvatskoj, Kino Tuškanac u suradnji s Francuskim institutom u Hrvatskoj prikazuje veliku retrospektivu francuskog redatelja Roberta Bressona, autora kojega se zbog njegova prepoznatljiva asketskog, minimalističkog stila smatra jednim od najizvornijih stilista svjetskog filma. Iz programa izdvajamo dva filma uz tekstove o filmovima koje prenosimo sa stranica Kina Tuškanac :
Dnevnik seoskog župnika, 29.06. u 19h
Ubrzo nakon što po dužnosti stigne u župu Ambricourt, zaostalo mjesto u francuskoj provinciji u kojem preuzme dužnost župnika, idealima vođeni mladi svećenik shvati da nije dobrodošao u seosku sredinu. Osim što se na nastavi katekizma djevojke šale na njegov račun, njegove kolege kritiziraju asketski način života pridošlice, koji se hrani kruhom i poji vinom. No mladog župnika ništa ne može omesti u širenju vjere, u čemu se nimalo ne štedi, te čak odluči pokušati pomoći obitelji lokalnog grofa. Ponajviše zabrinut zbog stanja grofičine kćeri Chantal, svećenik groficu posjeti u obiteljskom dvorcu, te mu se učini da se nakon razgovora s njim grofici polako vraća vjera u Boga, poljuljana tijekom razdoblja sumnje. No kad grofica premine već sljedeće noći, Chantal počne širiti lažne glasine da su svećenikove grube riječi njezinu majku izmučile i otjerale u smrt. A kad ju župnik zamoli da opovrgne svoje tvrdnje, i zbog toga što mu se Chantal prethodno povjerila o svojoj mržnji prema roditeljima, djevojka to odbije učiniti. Sve će se dodatno zakomplicirati kad i župnika nedugo nakon razgovora sa starijim svećenikom iz Torcyja počnu mučiti želučane tegobe.
Godine 1951. na festivalu u Veneciji ovjenčana s četiri nagrade, među kojima i Nagradom međunarodne kritike koju su osvojili redatelj Robert Bresson i snimatelj Léonce-Henri Burel, Bressonov suradnik na filmovima Osuđenik na smrt je pobjegao i Suđenje Ivani Orleanskoj, drama Dnevnik seoskog župnika za naslovnu ulogu u kojoj je debitant Claude Laydu tri godine kasnije nominiran za najprestižniju britansku nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg inozemnog glumca, izuzetno je uspjela ekranizacija istoimenog romana francuskog književnika Georgesa Bernanosa. Posegnuvši za drugim najpoznatijim Bernanosovim proznim djelom (prvo je roman Pod suncem sotone, koji je 1987. godine s velikim uspjehom adaptirao Maurice Pialat), Bresson je odlučio u najvećoj mogućoj mjeri ostati vjeran književnom predlošku, pritom ne iznevjeravajući ni vlastiti autorski habitus. U tom smislu iz priče romana isključeni su tek najmanje važni likovi, a dijalozi su reducirani, pri čemu su oni preuzeti ostavljeni u izvornom obliku. Korištenjem unutarnjih monologa župnika i kadrovima njegove ruke koja piše dnevnik, Bresson je zadržao i duh romana, pri čemu glas Claudea Laydua vrlo sugestivno dočarava župnikova intimna stanja, istodobno ostvarujući dojmljivo preklapanje auditivnog i vizualnog te izuzetno sugestivno predočavajući župnikovu usamljenost, patnju te predanost Bogu i vjeri. U tu svrhu Bresson iznimno uspješno rabi i fragmentarnu dramaturgiju, jednostavnu scenografiju, veliki broj pretapanja i impresivnu fotografiju kojom dominiraju sivi tonovi, kao i jednostavan zaplet kroz koji vrlo realistično prikazuje provincijsku svakodnevicu. Među vrline djela valja ubrojiti i suptilnu i slojevitu psihologizaciju protagonista, uz izbjegavanje glumačkih konvencija u prikazu njegovih psihičkih stanja, što biva nadomješteno promišljenim kadriranjem i uporabom svjetla. Bressonov film sjajno funkcionira i kao kršćanska moralka, zbog čega nije čudno što je oduševio filmsku kritiku onog vremena, osobito glasovitog kritičara Andréa Bazina, te što je redatelju priskrbio status jednog od najuglednijih filmaša ne smo u onodobnim europskim okvirima.
Suđenje Ivani Orleanskoj, 30.06. u 19h
Početkom 1431. godine engleska inkvizicija pod optužbom za herezu uhiti Ivanu Orleansku, 19-godišnju djevojku iz sela u istočnoj Francuskoj, te ju sprovede na suđenje u grad Rouen. Kako sama tvrdi, Ivani se ukazao Božji anđeo koji ju je nagnao da francusku vojsku tijekom Stogodišnjeg rata povede u borbi protiv engleske vojske, a čini se da su upravo zahvaljujući njezinim sugestijama i pod njezinim vodstvom Francuzi uspjeli izvojevati pobjede u nekoliko bitaka protiv Engleza. Tijekom suđenja Ivana će biti izložena rigoroznom ispitivanju od strane sudaca i stalnom progonu od strane zatvorskih čuvara, no unatoč tome njezina vjera i odlučnost ni u jednom trenutku neće biti poljuljane. Štoviše, ona neće odustati od tvrdnji da joj u sukobu s neprijateljskom vojskom najvažnije poruke šalju sveti Mihael te sveta Katarina i sveta Margarita, što će njezine isljednike potaknuti na dodatno ocrnjivanje djevojke pred javnošću. Sve će to biti dodatni argumenti da Ivana bude optužena za suradnju s đavolom, te da među svojim sucima ne pobudi nimalo suosjećanja i naklonosti, što će zapečatiti njezinu sudbinu.
Godine 1962. na festivalu u Cannesu ovjenčana Posebnom nagradom žirija i nagradom OCIC Udruge katoličkih medija, povijesna biografska drama scenarista i redatelja Roberta Bressona realizirana je u vrijeme u kojem su se snimali raskošni povijesni spektakli. Unatoč tome, riječ je o projektu realiziranim izuzetno niskim proračunom, uz prepoznatljivu Bressonovu asketsku režiju, dojmljivu crno-bijelu fotografiju njegova čestog suradnika Léoncea-Henri Burela te uz prilično intrigantan autorski pristup prikaza zbivanja u formi dokudrame, s praktički potpunim oslanjanjem na službene spise sa suđenja. Težeći ostvariti što veću realističnost i uvjerljivost, Bresson je u glumačkoj postavi i ovog filma angažirao naturščike predvođene mladom Florence Delay, koja je u filmu zadržala svoju izvornu frizuru iz onog vremena, što je redatelj objasnio željom za postizanjem što veće identifikacije mladih gledatelja s likom Ivane. Delay će nastupiti u još svega četiri filma kratkog i dugog metra, među kojima i u dugometražnom fantastičnom trileru Écoute voir… Huga Santiaga, uz Catherine Deneuve i Anne Parillaud, da bi se kasnije afirmirala svojim književnim i znanstvenim radom. Djelo snimljeno dominantno statičnom kamerom s većinskom uporabom srednjih planova i bez ijednog totala, uz reducirano korištenje svega nekoliko strana snimanja i tipova rakursa, imponira snažnim dijalozima kroz koje se profilira dramska tenzija sukoba protagonistice i tužitelja, efektnim gotovo posvemašnjim izostankom glazbe, osim uokvirivanja filma zvukom bubnjeva, te promišljenim prikazom Ivanine nadmoći nad sucima ne kroz njezine krupne planove i izražaje lica, nego uporabom ogoljele pozadine, čime se podcrtava i zavidna emotivnost cjeline. Slično Stradanju Ivane Orleanske Carla Theodora Dreyera, i Bressonovo je ostvarenje temeljeno na autentičnom zapisu dijaloga Ivane i sudaca, a pri usporedbi svoga i Dreyerova filma redatelj je svoj držao superiornijim, smatrajući da u Dreyerovu glumci groteskno i budalasto pretjeruju.
Izvor: Kino Tuškanac
Izvor: frendica.hr
