Glas Slavonije predstavio nam je jedan zanimljiv novi proizvod povezan s prekrasnom životnom pričom jedne obitelji koju odlikuje hrabrost i upornost, ali i kreativnost:
Tradicionalno fermentiran kupus s ciklom ili đumbirom, sto posto prirodno, bez octa i aditiva, napravljen prema tradicionalnim metodama starim 2000 godina. Prirodno lacto fermentiran, samo s pomoću soli i vode, bogat vitaminima C i K, mineralima kalcijem i željezom, prirodni probiotik koji ojačava imunitet i probavu. Od danas možete uživati i u dva nova okusa, klasičnom okusu kupusa začinjenog kimom i morskom soli ili u ljutoj kombinaciji kupusa s mrkvom, lukom, cayene paprikom i morskom soli. Tako proizvode svoje tvrtke Fermentera na Facebooku reklamira Vlatko Štih.
Ne tako davno pojavio se Vlatko na glavnoj tržnici, u društvu supruge Oxane. Neposredan u komunikaciji, jednako pristupačan i uživo i na daljinu, nudi svoj kupus od utorka do subote prijepodne na jednoj od klupa trbuha grada ili ga dostavlja na kućnu adresu kupaca (zovite na 099 654 9795 ili im pišite na FB). Uz njega u poslu i životu ravnopravna partnerica, lijepa Oxana, ekonomistica koja je karijeru u banci zamijenila karijerom na tržnici. No ne brzajmo, velike su ljubavne priče zaslužile da ih se ispriča polako kako bi svaki važan detalj pridonio njihovoj autentičnoj romantičnosti.
Vlatko je rođen u Osijeku 1983., a do Domovinskog je rata živio u Baranji, kada je njega i roditelje zadesila izbjeglička sudbina. Završio je za konobara, no zapravo je sanjao o kuharskom pozivu, koji i dandanas smatra suđenim. Posao ga je jednog ljeta odveo u Jelsu na Hvaru, u sezonu. Bila mu je dvadeset jedna, još nije imao velikih planova. A onda je upoznao Oxanu Tsybikovu, studenticu ekonomije iz Ulan-Udea, glavnog grada Republike Burjatske, trećeg najvećeg grada u istočnom Sibiru.
– Nisam imao pojma gdje je grad iz kojeg dolazi, no u jedno sam bio siguran – zaljubio sam se na prvi pogled. Nakon deset dana druženja molio sam ju da ostane u Hrvatskoj i da se uda za mene. Nije me odbila, no nije ni rekla ono sudbonosno “da”. Otišao sam u vojsku, a kad sam se vratio, ponovno sam prihvatio posao u sezoni. Cijelo smo vrijeme Oxana i ja ostali u kontaktu, udaljenost nije nagrizla ljubav, pa sam kupio kartu i odletio k njoj te upoznao njezinu obitelj. Vjenčali smo se u Ulan-Udeu 23. prosinca 2005. i ondje smo ostali do ožujka iduće godine. U Osijeku smo organizirali još jedno vjenčanje, taj put za moju obitelj i prijatelje, tako da nas dvoje imamo čak dva videa s vjenčanja – kaže, osmjehujući se, Vlatko.
Oxanini su ga roditelji lijepo prihvatili. Oni su, objašnjava Vlatko, Burjati, mongolski narod u Ruskoj Federaciji. Pretežno žive u Burjatskoj Republici, gdje čine 30 posto stanovništva. Naseljuju područje oko Bajkalskog jezera, sjeverno od rusko-mongolske granice, ima ih i u Mongoliji te u sjeverozapadnoj Kini. Ne tako davno Oxanini su roditelji prvi put bili u Osijeku i Baranji, gdje trenutno žive Oxana i Vlatko s djecom.
Njihovo se prvo dijete, sin Dorian, rodio u Splitu, jer su Oxana i Vlatko neko vrijeme živjeli na Braču.
– Radio sam dvije smjene i dva posla u sezoni, znajući da donosimo dijete na svijet. Potom smo otišli u Zagreb, u nadi da ćemo ondje lakše naći posao, no stigla je recesija. Dogovorili smo se – Oxana će s našim sinom otići u Ulan-Ude, a ja ću se zaposliti na kruzeru. Odradio sam gotovo četiri puna ugovora i tako nam osigurao financijsku stabilnost. Odlučili smo živjeti u Rusiji, gdje sam postao suvlasnik tvrtke koja se bavila dostavom pizze. Svoj sam udio prodao 2018., zatvorio kredit i ostali smo još godinu dana u Ulan-Udeu – priča Vlatko.
No duša mu se, kako kaže, htjela vratiti kući, želio je da mu djeca odrastaju u Hrvatskoj. U Rusiji im se, prije godinu i pol, na dan kada je bilo -40, rodila njihova Avrora.
– Dobro sam naučio ruski, čak sam i stručnu literaturu čitao na tom jeziku. Oxana pak izvrsno govori hrvatski, usavršila ga je gledajući hrvatske serije i družeći se s prijateljicama iz Hrvatske – kaže Vlatko.
Sin Dorian krenuo je u hrvatsku školu u drugom polugodištu šestog razreda, danas je osmaš, odlikaš koji planira upisati se u gimnaziju. Avrora, obiteljska princeza, pohađa vrtić, hvali svoju djecu mama Oxana na izvrsnom hrvatskom.
– Nostrificirala sam diplomu ekonomskog fakulteta i voljela bih naći posao u struci. U šali govorim kako sam u Rusiji prodavala kredite u banci, a sada prodajem kupus na tržnici. Živimo u obiteljskoj kući u mjestu Mece u Baranji, ali voljeli bismo se preseliti u Osijek zbog djece. Naime, sin na jesen kreće u gimnaziju, bavi se sportom, ide na aktivnosti u Dom tehnike, Aurora na ples… U gradu bi nam sve bilo na dohvat ruke, sviđa mi se Osijek. Svidio se i mojim roditeljima, iako im je ipak malo draže na moru – iskrena je Oxana.
Ona i suprug, prije nego što su počeli proizvoditi feremenirani kupus, okušali su se u ugostiteljskom poslu. Uz poticaje za samozapošljavanje otvorili su u Dardi fast food, no taj posao nije preživio koronakrizu.
– Htio sam kuhati i prodavati ukusne obroke od kvalitetnih namirnica. No bilo je to ekonomski neodrživo, i zahtijevalo je previše vremena, gotovo stopostotnu posvećenost poslu, a ja nisam želio zanemariti obitelj. Zato sam počeo razmišljati što bih mogao raditi da mi ipak ostane i nešto slobodnog vremena. Kako smo dosta putovali po Kini i Južnoj Koreji, isprva sam mislio da bismo mogli praviti kimchi, tradicionalno korejsko jelo pripremljeno od fermentiranog sezonskog povrća, no kako su za to potrebni skuplji sastojci, zaključio sam da bi bilo realnije početi nečim gdje ulazni troškovi nisu preveliki i čime će biti lakše debitirati na tržištu. Poslije bismo se, bio sam siguran, a već imamo i upita, mogli posvetiti i kimchiju. U svakom slučaju, osjećam kako sam ovim poslom otvorio prava vrata, postigao sam, da tako kažem, sklad duše i razuma. Volim eksperimentirati i istraživati okuse, sviđa mi se biti u kontaktu s kupcima i veselim se što smo već stekli stalne mušterije. Osjećam da sam na mjestu na kojem trebam biti, a ako od toga može živjeti moja obitelj, onda doista imam razloga biti zadovoljan – zaključuje Vlatko.
Ostaje vam upoznati i osobno junake ove priče i kušati njihov funky kupus. Kako se dobar glas daleko čuje, tako je i gastropredaja o njihovu kupusu odavno prešla granice Gajeva trga. Ništa čudno, Oxana i Vlatko za granice nikad nisu marili.
Izvor: frendica.hr
