Hrabra majka dvoje djece svjedoči o svojoj borbi za zdravlje kako bi pomogla drugima

Tena Sakar Vukić, Instagram

Osobe koje pate od mentalnih poremećaja i danas često ostaju nedijagnosticirani ili su pak stigmatizirani u društvu, a ako okolina i prepozna bolest često su prepušteni raznim teorijama i savjetima o korištenju alternativnih metoda. Tena Sakar Vukić u iskrenom razgovoru sa Deom Marinović za Živim.hr učinila je sve što je u njezinoj moći da svojim svjedočanstvom podigne svijest ljudi o važnosti mentalnog zdravlja:

Više od 450 milijuna ljudi u svijetu boluje od mentalnih poremećaja, a u Hrvatskoj su na vrhu po broju dana provedenih u bolnici. I mnogi dalje šute, boje se stigme i odbacivanja od društva, ne žele naići na osudu. Šutjeti više ne želi zagrebačka glumica, sportašica i majka dvoje djece, Tena Sakar Vukić (34) koja dobro zna kako je to živjeti sa psihičkom bolesti. Ta ‘nevidljiva’ suputnica prati je zadnjih 15 godina. Tena pati od bipolarnog poremećaja, stanja koji je obilježen naizmjeničnim razdobljima maničnog, depresivnog i normalnog raspoloženja. Da se nešto događa, prvi put je primijetila na ljeto 2006. kada je bila u Danskoj na Svjetskom prvenstvu u orijentacijskom trčanju.

– Osjećala sam se dosta loše, stalno sam plakala u sobi, nisam znala što mi je. Trebala sam se natjecati i biti super, a bila sam izvan sebe. Imala sam 19 godina. Zvala sam mamu da mi kupi kartu natrag za Zagreb. Mislila sam da je to bila neka čudna faza, ali sam zatim na prvoj godini biologije na PMF-u primijetila da uopće ne mogu učiti, koncentracije kao da nije bilo. Sve do tada sam bila dobra učenica i sportašica. Od 16. godine sam bila u reprezentaciji Hrvatske u orijentacijskom trčanju, išla sam na dva Svjetska juniorska prvenstva i jedno seniorsko. Trenirala sam i bila borac. Da, uvijek se tu protezala neka osebujnost u mom karakteru, no nikad me to nije sputavalo… Sve do te prve godine faksa. Jednostavno mi nije bilo dobro, nešto nije bilo ok. Kompletni novi osjećaj sebe, teško je to objasniti, ali kao da to nisam bila ja. Više nisam imala motivacije za raditi stvari koje sam inače normalno radila i koje sam na kraju krajeva voljela…

Pojavio se osjećaj da nisam dovoljno dobra, i osjećaj perfekcionizma. Što god bih radila, tu je bila neka praznina i nemir – hrabro započinje svoju priču. Nakon godinu dana, Tena je odlučila javiti se u Centar za adolescentsku psihologiju u KBC Zagreb te joj je psihijatrica rekla da je riječ o depresiji. Dobila je antidepresive i nakon dva mjeseca počela se osjećati bolje.

Ništa nije imalo smisla

– Kao da je to sivilo nekako nestalo, kao i promjene raspoloženja. Ali, što se dogodilo? Odjednom je to raspoloženje prešlo u predobro raspoloženje. Počela sam se više družiti, nosila sam revije, postala model, izlazila van, bila sam si lijepa… Nitko nije ništa primjećivao, uvijek sam bila vesela i energična. Tada sam mislila da sam to opet ‘ona stara ja’. Donekle sam i bila… Proživljavala sam neke lijepe trenutke, skinula se s terapije i išla redovito na kontrole. Nije dugo trebalo, i nastupila je prva prava depresija. Kao da se mozak potrošio od prejake aktivnosti, a nije bila manija… Nisam odustajala,, dobila sam tada i ulogu u seriji ‘Zabranjena ljubav’, a sve sam više tonula – govori nam Tena. Dodaje da nije znala što se događa, kao da joj život nije imao nikakvog smisla, a s druge strane događale su joj se lijepe stvari.

– Iako sam tonula, što se tiče snimanja i posla, držala sam se discipline. Na kraju sam mami priznala da se očajno osjećam, da se tresem, da nakon snimanja trpam hranu u sebe. Na vani je sve bilo dobro, a unutra sam kopnjela. Na preporuku sam došla kod psihijatrice, prof. dr. sc Slađane Štrkalj Ivezić iz psihijatrijske bolnice Vrapče te je ona zaključila da je možda riječ o bipolarnom, ali da je sad depresivna faza i da je ponovno treba liječiti antidepresivima, ali lagano da se ne bi prebacilo u drugu fazu. Farmakoterapija mi je pomogla više od bilo kojeg razgovora. I kad se kroz mjesec dana dogodilo poboljšanje, vi ne možete vjerovati da ste vi pola godine/godinu sve to držali u sebi. Vi u depresiji toliko potonete, toliko ste jadni da se to ne može riječima ni opisati. To je tako jako stanje jada i nemoći i ne možete se trgnuti. Niste u stanju otuširati se, nije vam stalo do samog sebe… I svjesni ste da se to događa, a ne možete nazvati doktora i jednostavno mu sve to reći. Zašto? Ne znam… Imala sam dvije mačke, a nisam ih bila u stanju nahraniti – koliko god sam ih voljela. Molila sam mamu da ih nahrani jer nisam mogla otići do frižidera. Ali na van se to ne vidi, nisam ja hodala po ulici i pričala sama sa sobom, niti sam imala halucinacije – objašnjava nam Tena. Dodaje da se ovo stanje šetnjama i sličnim alternativnim metodama ne može liječiti.

Ta narušena kemija u mozgu se mora tretirati odgovarajućim lijekovima, a tek kad to bude dobro, alternativni pravci mogu priskočiti u pomoć. I ti moraš biti pod stručnim nadzorom osobe i vjerovati obitelji i bliskim prijateljima kada ti kažu da ti se stanje promijenilo – naglašava.

Tena je u braku 12 godina te ima dvoje djece. Obje je trudnoće, kaže, normalno iznijela. Lijekove tada nije koristila. Za nju je uslijedio dobar period. S PMF-a se odlučila ispisati te je krenula u Visoku poslovnu školu te se zaposlila kao vanjski suradnik u digitalnoj agenciji. To joj je, kaže, bio dokaz radne sposobnosti.

– Meni je moja profesorica našla jako dobru terapiju s minimalno nuspojava, stabilizatore raspoloženja koje sam prije trudnoće prestala piti da se tijelo malo pripremi i da ne budem pod lijekovima. I to je dobro funkcioniralo – govori.(…)

Tanka je granica između dobre terapije i možda prejake terapije koja se godinama traži. I zato ljudi odustaju, nemaju snage izdržati taj period traženja terapije. Danas imam kombinaciju dva stabilizatora raspoloženja koji su zlatni standard. Ne ukidaju kreativnost te me drže van depresije i van manije. Mogu voditi normalan život. Također idem na TMS (transkranijalna magnetska stimulacija (TMS) je neinvazivni postupak modulacije moždane aktivnosti) te mi sve to pomaže u održavanju remisije. Uspjela sam održati neko stanje u kojem mogu funkcionirati kao majka, supruga, sportašica i zaposlenik – kaže ova hrabra Zagrepčanka.

Zadnju tešku depresiju imala je prije dvije godine, a podrška obitelji i bliskih osoba neizmjerno joj znači.

– Suprugu je znalo biti jako teško, on se trebao nositi s mojim promjenama raspoloženja, a ponekad je uzimao bolovanje kako bi me čuvao i njegovao. Najveća podrška koju sam doživjela – kaže nam Tena.

Nikad nisam htjela odustati od obitelji, braka, posla. I kad sam bila na najvećem dnu, i kad nisam htjela živjeti, duboko sam u sebi znala da imam nekog borca, i da ga moram naći. Jer mnogi odustanu. Morate znati da ovo ne traje zauvijek. Možda sam 20 posto svog života loše, ali sam zato 80 posto dobro i osobu zato ne treba odbaciti. Srećom, ja nisam doživjela osudu okoline. Ako ostavljamo društvo koje šuti kad je riječ o psihičkim bolestima, gdje će nas to dovesti? Sa starijim djetetom razgovaram o bolesti. Objasnila sam mu da kad mama nije dobro, da jednostavno to nije dio njih, i da oni nisu krivi, ali da mama ide doktoru da bude dobro. Svi oko mene znaju za moje stanje. I prijatelji, susjedi, mame iz vrtića… Znaju što mogu, što ne mogu, znaju da se liječim, da radim na sebi. I ako ja jedan, dva dana osjetim da meni raspoloženje ide nagore, odmah zovem doktoricu. Ovo stanje se ne liječi s ‘ajde, trgni se’ – kaže nam Tena.

Potres i pandemija na njenu bolest nisu utjecali, barem ne u onoj mjeri da je izbace iz kolosijeka.

– Odgovora mi rad od doma, kao i manje socijalnih kontakata. Dovoljno dobro poznajem svoju bolest da mogu reagirati. Meni je moja bolest donijela puno više straha nego što su mi donijeli potres i pandemija. Veselim se običnim stvarima. Ne treba mi ništa više. Mi ljudi s bipolarnim težimo ‘običnim’ stvarima i ‘običnim’ danima. Rutina nam je jako važna. I danas redovito treniram, a istrčala sam i polumaratone. Te stvari me neizmjerno vesele – kaže.(…)

Oni koji prolaze kroz ovo ili kroz nešto slično ili imaju člana obitelji koji se bori sa psihičkom bolesti, želim da vide da se s ovim može normalno živjeti. Uz dobru terapiju i uredan stil života, kvaliteta života ne mora opasti. I da zbog onih 20 posto lošeg neće biti odbačeni od ljudi. Moram naglasiti da je sport, ali i bilo koja druga fizička aktivnost poput obične šetnje bitna komponenta općenito u životu, a pogotovo je poželjna kod onih koji se bore s bilo kojim oblikom psihičke bolesti. Meni redoviti treninzi i trčanje pomažu u održavanju remisije.

Također, ljudi moraju izbjegavati alkohol i drogu, to ih može dovesti do katastrofalnih stanja i posljedica. Znam neke ljude koji su maniji prodavali stanove! Treba izdržati taj najteži period i uz pomoć liječnika i bliskih ljudi naći plan liječenja. I ne treba se sramiti tražiti pomoć. Voljela bih da i drugi imaju snage i da si pomognu te da ne dignu ruku na sebe… Ne treba odustajati. Koliko god osoba bila na dnu, može se izvući. Da samo jedna osoba koja čita ove retke odluči potražiti pomoć, znam da se ovaj moj istup isplatio – zaključila je Tena.

Izvor: Živim.hr, autor: Dea Marinović, cijeli članak pročitajte ovdje

Izvor: frendica.hr