Ovo je tema koja je jako prisutna u javnosti ovih dana, pa evo, riječ dvije o mom iskustvu. Iako naizgled isto okruženje, okolnosti, situacija, osoblje, a tako različito iskustvo. Na prvom porodu je moj suprug bio sa mnom. Zbilja mi je puno značila njegova blizina, pomoć i riječi utjehe u tim trenucima. Kao mladi roditelji, dijelili smo to prvo iskustvo prožeto uzbuđenjem i radošću, ali s druge strane i s neizvjesnosti, strahom i neznanjem. To nedjeljno poslijepodne sam osjetila lagana probadanja, zatim mi je ispao sluzni čep, te su počeli lagani trudovi koji su se s vremenom pojačavali. Slušajući savjete prijatelja, čekali smo intenzivne trudove i zatim krenuli u bolnicu (smiješne anegdote ću ostaviti za drugi put). Obzirom da sam uzela epiduralnu, taj period otvaranja mi je prošao u ugodnom okruženju. Razgovarali smo, smijali se, molili, drijemali, nestrpljivo iščekivali period aktivnog poroda. Većinu vremena smo bili sami, dok je osoblje stiglo tek kad je uslijedio sam porod. Bio mi je oslonac i podrška u trenucima kad nisam bila baš “svoja” (zaboravila bih disati, nepotrebno se grčila umjesto opuštala, zaboravila bih riječi babice da nije vrijeme za tiskanje…o svojim greškama ću također pisati drugi put, što mi je drugi porod učinilo praktično bezbolnim). Trenutak kad smo zajedno primili dijete je zbilja poseban, i za njega i za mene. Zbilja neprocjenjiv i nezaboravan. Naša ljubav je dobila jednu novu dimenziju i uspomenu.
Druga trudnoća je bila u duhu korone. Mislila sam da ću biti sama u svemu. Ali, nisam. Korona je učinila nešto posebno u zdravstvenom sustavu. Trudnice su više nego ikad razgovarale jedna s drugom, dijelile brige i iskustva, bodrile se, navijale jedna za drugu. Provela sam više noći u predrađaoni tako da sam više puta svjedočila tome.
Osoblje je postalo puno toplije, razgovorljivije, spremnije pomoći, odgovoriti na sva pitanja, pružiti ruku i dodati sve što ti treba…nebrojeno puta su me došli posjetiti i pitati je li sve u redu.
Prisutno je očito razumijevanje i iskrena briga, jer vide strah u očima trudnica i zbilja se trude svim silama odagnati taj strah.
Jedno predivno iskustvo. Nepoznate osobe te hrabre, bodre, tješe…
Zbilja nisam bila sama. Ni u jednom trenutku.
Moja princeza i ja smo provele te prve sate u suzama radosnicama, pogledima, tišini, ljepoti trenutka…
Svijet kao da je stao.
Ostale smo samo ona i ja.
Njen miris, pogled, toplina…
Neopisivo i neprocjenjivo.
Nakon toga, za par dana smo ponovo imali susret prožet emocijama kad su nas ugledali suprug i sin, tata i brat…ljubav na prvi pogled.
Drage mamice, nemojte se bojati! Znam, nije isto kad imaš nekog svog kraj sebe, ali zbilja nije negativno iskustvo! Sa željom da i vama bude tako ugodno iskustvo! Samo hrabro! Možete vi to!
Izvor: frendica.hr
