Večeras u book caffeu

Tina Primorac

Postoje ljudi koji odašilju neobične signale privlačnosti. Ljudi za kojima spontano idemo kao da nas vuku nevidljivim koncima. Bez previše razmišljanja i s velikom sigurnošću podupiremo njihove ideje, uvijek se čine ispravnima. Hodajući u njihovoj blizini osjećamo da dobivamo upravo ono što nam treba; slobodu da gradimo svoj život i svoj put.

Zašto nas pojedinci mogu inspirirati, u čemu je tajna njihovih života i zašto se u dobru i zlu, u radosti i ljutnji čine tako zadovoljnima? Možemo reći da posjeduju nekakvu karizmu, ali što je zapravo njihova karizma i posjedujemo li svi to isto?

Vjerujem da posjedujemo i vjerujem da je tražimo hodajući za onima koji su je već pronašli. Ne idemo za njima, ne trebaju nam oni, treba nam ključ kojim ćemo otključati vlastitu prirodnost. Prirodnost je ono iskonsko što prepoznajemo u svemu što nas okružuje pa tako i u čovjeku. Kao da posjedujemo detektor za usiljeno, patvorno, hinjeno, ono od čega spontano bježimo, a vuče nas istinito, opušteno, prirodno…

Karizmatična osoba, inspirativna osoba ustvari je ona koja je na površinu, iz dubine izvukla svoju pravu bit i s te biti ne možemo maknuti pogled. Ta osoba koristi svoje talente, vještine, darove, žonglira sa svim resursima koje je po rođenju dobila, a za života unaprijedila i mi se divimo kako joj sve to tako prirodno leži. Kao da je savršeno srasla sa svojim životom, savršeno uklopila ono što se drugima čini nemoguće, savršeno dozirala tolike obaveze i još imala vremena sjesti i uživati u plodovima svog rada. Ne zanima nas toliko ta osoba koliko nas zanima naša vlastita jedinstvenost koju slutimo dok gledamo onog tko je svoju pronašao i pokazao. Te nas osobe povlače da se pitamo krijemo li u sebi takvu strast i snagu.

Prirodan čovjek je poput pustolovnog romana koji čitamo tražeći način da se pridružimo toj ludoj pustolovini, da i mi sami budemo junaci kakve velike priče. Prirodan čovjek je zov divljine koji nosimo u sebi, on je putokaz prema istini koju smo po putu zakopali.

U sebi nosimo resurse koji su nam potrebni za dobar život. Ne trebamo tražiti dalje od sebe, samo trebamo zaroniti, a to ponekad djeluje tako nestvarno i teško. Kao da su našu prirodnost zatrpale naslage tuđih uputa, mišljenja, strahova i iscrpljujuće svakodnevice. I dok se vrtimo po sitnim i krupnim nezadovoljstvima, tuđi nam se životi čine puni egzotike, ali prirodnost, spontanost i opuštenost dolaze kad otkrijemo vlastitu vrijednost i njezinu snagu.

Kad počnemo rudariti po sebi samima, pronalazimo blago koje zbog zemlje i prljavštine često puta ne smatramo ničim posebnim, a do prirodnosti vodi baš to otkrivanje sitnica. Velike priče ne nastaju na brzinu, ne ispričaju se u jednom dahu, već se grade malenim koracima skrojenim od svima vidljivih, ali i onih skrovitih talenata koje smo odlučili uzeti u ruke, brusiti i laštiti da bi zasjali punim sjajem. Što više talenata otključamo, to više potiču našu prirodnost da izađe na površinu. Osjećamo se kao svoj na svome, osjećamo se kao puzla koja je sjela na svoje mjesto i naše se zadovoljstvo svakim talentom penje na stepenicu više, a čovjek osjeća kako može i bolje i dalje jer koristi ono što u sebi ima i što mu prirodno ide.

Puteve zadovoljstva i nezadovoljstva zorno prikazuju protagonisti mog romana Večeras u book caffeu, neopterećeni mladić Ivan i Ines, djevojka pritisnuta dosadom neizazovne svakodnevice. Slučajni susret s neobično samopouzdanim muškarcem u njoj budi želju da prozre zašto on na svijet gleda nekim drugim očima, ali i više; da shvati zašto je njezin pogled tako drastično drugačiji. Što to on zna da je tako privlačno prirodan i što njoj promiče i gura je u apatiju? Ponekad je dovoljno tako malo, a za to malo kao da treba cijeli svemir hrabrosti… Više o romanu možete pogledati na paresia.hr/romani/veceras-u-book-caffeu .

Do čitanja!

Tina Primorac

O knjizi je Enes Kišević napisao:

Ova se knjiga ne ispušta iz ruku.
Uz nju sve vaše privatne brige postaju beznačajne.
Vanjski svijet za vas uopće ne postoji.
Iz njega ste potpuno isključeni.
Postoje samo Tinini likovi nad čijom sudbinom strepite.
Do maloprije ništa o njima niste znali, a sad vam je samo do njih stalo.
Njima se smijete, s njima patite, s njima zaboravljate čak i na sebe.

 

Izvor: frendica.hr