Tisućama godina su roditelji podučavali svoju djecu poslovima koji su im omogućavali preživljavanje, ali i, gdje je to bilo moguće, ugodan i kvalitetniji život. Školovali su se usput koliko je tko bio u mogućnosti.
Gdje je nestala ta roditeljska škola? Zašto toga više nigdje nema? Kako to da su roditelji najedanput nazadni, nesposobni i nastručni za bilo kakav odgoj i obrazovanje svoje djece. Kao da su institucije i skupe aktivnosti jedine kompetentne takvo što odraditi. Ako dijete nije u sustavu odmah se plašimo da će zaostajati.
Zaboravljamo da većina velikih umova nije bila u sustavu, ili ako je bila nije dobro prošla.
Sustav je dobar no ja ne dozvoljavam da u mojoj obitelji vodi glavnu riječ . Nama je sustav kao i tisućama godina prije samo alat kojim se učimo služiti u svrhu boljitka, a za život važne vještine stječemo kod kuće baveći se svime što obogaćuje naš um i srce i životu daje smisao.
Industrijskoj generaciji je trebala škola kakvu danas znamo. Novim generacijama je potrebna škola izvan okvira i zidova škole, u digitalnim, prirodoznanstvenim, glazbenim, umjetničkim ovisno o afinitetima i talentima istraživačko projektnim aktivnostima koje potiču maštu i kreativnost. Budućnost neće sama doći, mi ju moramo stvoriti.
Za one koji me ne poznaju ja sam Patricia Bogdanović, majka četvero predivne djece u dobi od 9, 7, 3 i 1 godine. Po struci sam profesorica fizike i informatike, trenutno na statusu roditelja odgojitelja. Odkako sam mama život mi je postao pravi laboratorij.
Izvor: frendica.hr
