Kathy Gyngell za CW: 30 godina bitke za majčinstvo

Foto: Getty Images

Prenosimo moćno svjedočanstvo osnivačice udruge I majke kod kuće su važne povodom tridesete godišnjice rada ove važne i vrlo aktivne udruge s brojnim članstvom diljem Ujedinjenog Kraljevstva s portala magazina Conservative Woman:

Prije predstavljanja godišnje konferencije Mothers At Home Matter ovog utorka, pozvana sam da u njihovom časopisu objasnim zašto sam pod tim imenom osnovala preteču ove udruge, Majke na puno radno vrijeme, i zašto su majke kod kuće još uvijek bitne.

Ovo me podsjetilo na one rane i najvažnije dane s mojim bebama. Ponekad samotan, često naporan posao, uvijek izazovan, ali nikad, nikada, dosadan. To je bilo moje iskustvo majčinstva na puno radno vrijeme za koje sam se odlučila godinu dana nakon rođenja prve bebe. Ostavljati svoju bebu svaki dan da bih otišla na posao jednostavno se pokazalo previše bolnim. Popustila sam, moja je beba pobijedila i hvala Bogu da je!

Prošlo je više od 30 godina od kada sam, sa žarom preobraćenice iz radne majke feministkinje u mamu (pod tim mislim na to da sam otkrila jedinstvene potrebe beba za svojim majkama), zaključila da svijet treba saznati i moju stranu priče. Do tada sam pronašla i pročitala trilogiju Johna Bowlbya Attachment and Loss. To je duboko utjecalo na mene i dalo smisao bitci koja je u meni bjesnila i tjeskobi koju sam osjećala prije nego što sam odustala od posla. Shvatila sam to kao nužni biološki imperativ; onaj koji žene ne bi trebale poricati, za dobrobit svoje djece i svake nove generacije. Objašnjavala je moju krivnju, ne kao iracionalnu već kao zaštitni refleks za bebu. Moje srce i um rekli su mi da je Bowlby u pravu. To nije bilo empatično, niti pametno i bilo je loše i za bebu i za mene. I, kako sam s vremenom naučila, bilo je loše i za obitelji. Majčinstvo nije  inferiorno – ono je primarno. Žena koja radi može se zamijeniti. Mene kao majku nitko ne može zamijeniti.

Oduvijek sam bila spremna kontrirati. Što su mi više govorili da su bebe dobro u vrtiću (hvala Patricii Morgan što mi je približila te istine), to sam više shvaćala ideološku prirodu rata feminizma protiv majčinstva  njegovo namjerno poricanje i nijekanje majčinstva. Što su me više pitali što “stvarno” radim kad sam rekla da sam majka, to sam se više osjećala izdanom.

Ništa što sam prije radila nije se moglo usporediti s mojom ulogom i odgovornošću u odgoju mojih beba. Zato sam kontaktirala Daily Mail da objavi moj članak pod naslovom “Zašto majke tretiramo kao građanke drugog reda?” na temu toga kako sam se odlučila odreći posla TV urednice da bih osobno bila uz svoju bebu. U tom sam članku optužila feministički pokret – kao što to i danas činim – da utječe na žene da u potpunosti izbjegnu majčinstvo i niječe nam pravo na našu jedinstvenu ženstvenost i sreću u majčinstvu koje nas ispunjava.

Članak je dirnuo pravi živac. Tjedan dana kasnije novine su mi dostavile na ulazna vrata ogromnu poštansku vreću. Pisma su bila srceparajuća. Jedna mama za drugom pisale su o boli, tuzi i slomljenom srcu koje su osjećale kad su se vraćale na posao, kako su mrzile ostavljati bebe u vrtiću, kako su znale da su djeca premala, ali kako financijski nisu imale izbora. Pričale su o dječjim sobama u jaslicama koje su ih šokirale. I one su bili bijesne što feministice nisu majčinstvu dale status koji zaslužuje. Kontaktirala sam žene koje su mi dale svoje adrese. Pitala sam ih žele li se pridružiti Grupi majki s punim radnim vremenom? Na temelju ovog novonastalog članstva i sa ženama koje su mi se javile nakon što su pročitale članak – Anna Lines, Ruth Liley, pokojna Frances Savin – i uz potporu i moralnu podršku Rachel (danas Lady) Griffiths, pokojne Valerie Riches i sociologinje Patricia Morgan, osnovale smo Majke s punim radnim vremenom, kasnije preimenovane u Majke kod kuće.

Trajanje ove udruge počast je mnogim majkama koje su se uključile tijekom ovih godina. Danas ste važnije nego ikad. Uz sve više majki s djecom mlađom od četiri godine s punim radnim vremenom nego ikad prije, naše razumijevanje potreba beba i djece je iznimno ugroženo. Majke koje rade su, razumljivo, defanzivne prema kritikama. Socijalni i financijski pritisak na rani povratak na posao pojačan je i ogroman je. Pravi izbor se smanjio. Suosjećanja zastupnica u vezi s financijskim priznavanjem uloge majke u kući ili njenim pravom da odabere kako će potrošiti kredit za njegu djece ne postoji. Njihovo rješenje za rađanje djece su u najboljem slučaju fleksibilniji uvjeti rada. U najgorem slučaju, pružanje cjelodnevne skrbi o djeci i subvencija. Nikad slobodan izbor za majku. Nismo bliži razumijevanju naših izabranih predstavnika ništa više nego što smo bile prije 30 godina kad sam pisala svakoj zastupnici. Ipak, majke kod kuće nikada nisu bile važnije. Djeca ih trebaju. Moramo se neprestano boriti za majčinstvo. Znamo da bi većina zaposlenih majki radije radila manje ili uopće ne bi radila. Znamo da žele više vremena za svoje obitelji; znamo da nema rješenja za stres majke koja radi. Znamo da se bebe ne rađaju da bi ih se ostavljalo u jaslicama; znamo da pate od separacijske anksioznosti, pa čak i majčinske deprivacije ako su prerano ostavljeni na previše sati. Znamo da to ima posljedice na njihov razvoj. Nitko ne traži da žene zauvijek budu vezane za sudoper. Životni vijek žena je dug. Djetinjstvo je za razliku od toga kratko, ali ključno. Jednom kad prođe ne može se vratiti. Naš posao može.

Izvor: The Conservative Woman, Kathy Gyngell

Izvor: frendica.hr