Nakon što su kao dvogodišnjaci naučili da su odvojene osobe od mame i uvježbali svoje granice kroz slavno “Ne” i bučne proteste, djeca između treće i osme godine kroz spontanu igru uloga istovremeno uče kako funkcioniraju međuljudski odnosi u našoj kulturi i kreiraju nove slojeve identiteta na simboličkoj razini.
Mnoge mame i očevi djece ove dobi osjećaju da im je važno kakve igračke imaju, koje crtiće gledaju, s kim se i kako igraju i u potpunosti su u pravu. Nakon što osvijeste svoju ulogu u obitelji, zatim među širom obitelji, pa tek onda drugom djecom (ne nužno vršnjacima u ovoj dobi, vršnjačke skupine kao dio identifikacije prirodno postaju bitne tek u predadolescenciji), djeca kroz dramsku igru uče suosjećati s drugim ljudima, uživjeti se u njihovu situaciju i to je funkcija koju dramska igra, kazalište i film zadržavaju kroz cijeli naš život.
Idealna je situacija ona u kojoj u obitelji djeca promatraju odrasle koji obavljaju svoje svakodnevne obaveze i druže se sa drugim odraslima, a djeca sa svojom braćom i sestrama i malim i velikim prijateljima oponašaju te aktivnosti.
Da bi djeca mogla spontano započinjati igru uloga kroz dan dovoljno je da imaju pri ruci svega nekoliko igračaka koje predstavljaju ljude, životinje, kuću, vozila i svakodnevne predmete te neobrađeni materijal poput štapa, kartonske kutije, klupka vune, krpice itsl. i puno slobodnog vremena između obroka, odmora i fizičke igre na zraku.
Izvor: frendica.hr
