Razgovor s Mo Pričalicom : Zašto voditi djecu u kazalište?

MO Pričalica

Dijana Bilokapa, mi te znamo kao Mo Pričalicu koja silno veseli djecu svojim interaktivnim predstavama. Za svoje scensko ime uzela si inicijale Maje Ogoždaje lika iz priče tvojeg djetinjstva, ali sigurno se tu skriva još puno toga?

Ne skriva se ništa. Dapače! Uvijek se teži transparentnosti. Onoj u više svrhe. Uvijek volim istaknuti kako uspjeh svake moje izvedbe sjedi u publici. Bajka je ništa bez djeteta. Tako sam i ja vama ništa bez bajke. Dugo sam radila kao novinar i radijski voditelj. Zapravo, cijeli svoj život egzistiram isključivo na temelju moga glasa, verbalne snalažljivosti i pisane kreativnosti pa mi se jako potkožila ona da je za dobar intervju zaslužan gost, dok za loš krivicu uvijek potpisuje novinar. Nekako se cijeli život ne odmičem od tog postulata pa tako gledam i na bajke. Najmirnija ću biti ako se predstavim kao netko tko svake večeri svesrdno moli Boga da mu idući dan konkretnije, jasnije i još malo glasnije odgovori na to pitanje koje ste mi postavili. Ja sam dakle ono što uspijem ishoditi od svoje male obitelji, mog prekrasnog sina i dobrog supruga, mojih prijatelja, suradnika… Ono sam što uspijem dobiti od svoje publike tijekom i nakon izvedbe. Nikad ista, ali uvijek postojana i autentična. I plaha i žilava. I loša i vrhunska. Poslu su me učili ljudi koji pripadaju old school generaciji s ponešto zdravijim svjetonazorima od današnjih. Startam iz vremena kada su se trud i rad uistinu cjenili. Ozarim se milinom kad primjetim da se u publici nešto pomaknulo, da se dogodilo nešto vanserijsko, lijepo, radosno i pročiščujuće. To je samo moj luksuz.

Mo Pričalica

Koje su ti priče najdraže?

Najdraže su mi one u koje uspijem ući. One koje se bez truna prijetvornosti usudim donijeti pred dijete. Neobično je to s bajkama. Ne mogu pripovijedati onu koju ja želim. Ima bajki koje su me izbjegavale mjesecima. Neke su mi stigle odmah, dok su me druge dugo šeretski motrile iz daljine. Dugo sam čekala na naizgled banalna “tri praščića”. Evo, upravo ovih mjeseci strpljivo čekam da mi jedna druga, daleko manje poznata bajka, dopusti da je iznesem pred publiku. Ja nemam izbornika. Nemam ravnatelja. Intendanta. Nemam se na koga “vaditi” niti trebam kome podilaziti. Moram se osloniti na vlastiti osjećaj i budno paziti na trenutak vlastite apsolutne spremnosti na određene teme kako bih iste mogla vjerodostojno predavati publici. Moram samu sebe jako dobro poznavati.

Na kakve priče djeca najbolje reagiraju?

Na onakve kakve im znate najbolje prenijeti. Drznula sam se prije dvije godine djeci predškolske dobi pripovijedati Puškina. S druge strane, nisam bila kadra ispripovijedati spomenuta “Tri praščića”. Tema zlovoljne, gramzive babe nije mi bila mrska po vlastitom emocionalnom kodu. Nisam je doživjela osobnom niti na jednoj razini. Jednostavno, nije me se ticala izvan konteksta poučnog i lijepog. S druge strane, veliki sam protivnik krajnje pasivnog bacanja vremena. Ne dokolice, već upravo puste lijenosti. I u “Tri praščića” sam naišla na intenzivan otpor zbog ona dva brata…  Jednostavno, nisam nikako voljela ta dva mala lijena, neodgovorna lika. To, jednostavno ne bi bilo dobro i onda bih ja vama tu sada napisala da djeca ne reagiraju dobro na tu bajku, a što je neistina.

Mo Pričalica

Voliš li više nastupati na klasičnoj pozornici ili u manjim neformalnim prostorima?

Ne nastupam prostorima. Mogu izvoditi i u  ostavi za metle, ako je takva prigoda. Najviše volim radost u očima moje publike, miran, odobravajuć pogled roditelja nakon izvedbe, zahvalno kimanje glavom majke koja je primjetila do koje sam se mjere tijekom izvedbe povinovala njezinom djetetu u potrebi ne bi li i ono “ulovilo” bajku. Sve moje izvedbe su interaktivne i jako pazim na niz faktora glede toga, pa mi kazališna dvorana zapravo i ne odgovara. Ipak, kada god se na kojim kazališnim daskama zateknem, tanašno šapnem molitvicu skroz gore do lože – “daj još koji put”, jer kazalište obožavam.

Od kud ljubav prema kazalištu?

Kazalište je meni poput druge kože. Navukla sam je, sudbinski, još dok sam bila djevojčica. Otkako se znam glumila sam pred ogledalom. Ipak, zaiskrilo je na predstavi “Đuka Begović”.  Bila sam statist u “trsatskoj procesiji” i stidljivo, ispod glasa  pjevala “Rajska djevo, kraljice Hrvata”. Trajna infekcija dogodila se kada sam dobila pravu ulogu u jednoj predstavi. Ipak, dugi niz godina, nemajući pojma što činim, nastojala sam zatirati taj dio sebe odabirući neku sličnu, ali”normalniju” karijeru, međutim nije pomoglo.

Kakve predstave voliš gledati i što čitaš?

U mlađim danima gledala sam sve što mi je bilo dostupno. Danas mi je ukus finiji i biram izvođače (ne teme) za koje sam se uvjerila da dopiru do ljudi. Znala sam osjetiti kako na izvedbu dolazim puna srca, a odlazim prazna. To je najgore što ti se u kazalištu može dogoditi. Da te komad sažvače i ispljune. Danas je to moderno. Danas je mainstream ono što smo nekad zvali subkulturom. Ako nemaš šiške u duginim bojama – nisi kreativan. Po novopostavljenim parametrima, ja očito pripadam kontrakulturi. Redovna nastojim biti u publici dječjih kazališta. Kad se ne družim s bajkama, čitam stručnu literaturu. Jako volim pisati. Dosta toga spava po mojim ladicama. Nedavno sam otkrila u sebi poseban zanos pri stvaranju na etno teme. Adaptirala sam za razrede starijih osnovnoškolaca neke odabrane legende i napisala u dahu čak četiri etno pjesme. Zahvalna sam Bogu beskrajno na takvim trenutcima.

Smišljaš li sve i stvaraš sama od početka do kraja ili imaš suradnike?

Kada su u pitanju pripovjedne izvedbe, sve radim isključivo sama, pa čak i kostim i rekvizite i paravan. Milosno je pronaći kvalitetne ljude s kojima ti je omogućeno lagano kretanje kroz temu od početka do kraja stvaranja. Zahvaljujući jednoj upravo takvoj suradnji, nastala je vrlo vedra i edukativna eko predstava u maniri mjuzikla, “Šumska bajka” , za djecu od 4 do 9 godina, a koju najradosnije preporučujem svim hrvatskim vrtićima i školama.

Što bi voljela postići svojim kulturnim angažmanom?

Osobito mi srce zaigra kada nastupam u “staromodnim” krajevima države. Ne mislim primarno na sela. Iz nekog razloga, put me dosta često navodi u Slavoniju. Publika u Osijeku i Vukovaru je posebna. Kad ih gledam povjerujem kako još ima nade za naše društvo. Jednako tako divna iskustva imala sam u unutrašnjosti Istre i u Podravini, Kutinskom kraju…Budući se svijet sve više otresa na “stare” vrijednosti,  voljela bih dati svoj doprinos u ‘novom” stvaranju dobroga i pomoći okružju uspostaviti  održivu ekologiju uma, duha, duše i tijela. Ponekad me strah promatrati do koje mjere zatiremo vrijednosti iz kojih smo potekli.

Mo Pričalica

Imaš li financiranje od grada ili neku drugu vrstu institucionalne podrške?

Nemam, za sada. Sama ulažem u svaku poru svojih likova.

Što misliš o trenutnoj situaciji u kazalištu s naglaskom na dječje kazalište?

Ja nisam teatrolog. Zbog toga ću na ovo pitanje odgovoriti, prije  svega, kao zabrinuta majka izrazito maštovitog i kreativnog dječaka. Publikom se manipulira na jedan vrlo, vrlo ružan način koji, eto, nije čak uvijek ni perfidan. I nije samo u kazalištima tako. Vrlo slična atmosfera vlada i u novijim pričama i slikovnicama za djecu svih uzrasta. Roditelji ne vode djecu u teatar. Srednja struja ustvrdit će da je to stoga što je djeci dostupno previše sadržaja i da su djetinjstva danas prezasićena poticajima. Nemojmo nasjedati. Događa se jedna vrlo gruba amputacija kulture iz čovjeka, danas čak više ne ni s anestezijom. Na živo se čupa i najmanje, tek zasijano sjeme kulture iz krhkih umova i srdaca najmanjih i šutke se čeka da djeca, nakon zahvata, prestanu plakati. Svatko tko se i malo posvetio djeci, jako dobro zna “koliko je sati” kada dijete odustane od plakanja.

Što želiš poručiti mladima koji se žele baviti kazalištem za djecu ili pripovijedanjem?

Uvidjela sam da mladi ne razumiju pojam slobode niti njezinu temeljnu svrhu. Također, uvijek me zaboli kad primijetim mladu osobu koja bi s većom lakoćom naučila Tolstojeve “Plodove prosvjete” napamet nego na glas izrekla kako se osjeća. Bez čistoće u ovome, nema uspješnog rada na sceni. Kada stanete na pozornicu nestanite sebi. Nikada ne odustajte od svojih želja i ciljeva i nikada ne zatirite vaše duhovne vrijednosti. Nikada ne ustajte iz kreveta i ne zaspivajte bez istinske zahvalnosti na svemu što imate.  Uvijek se pitajte kako vaš angažman može koristiti i nekom drugom, osim vama, a onda to svesrdno i dajte. Živite za to da se date, tada ćete i primati.  Nekad će to biti ogroman buket orhideja, ponekad žustra pljuska, al’ takav je život.

Izvor: frendica.hr