Mi te poznajemo kao tetu Luciju, voditeljicu glazbenog programa Zika, zika muzika i autoricu slikovnice Ritam Zvukoliki možeš li nam se još malo predstaviti? Kad me ljudi pitaju da se predstavim ili kažem čime se sve bavim onda ne znam otkud bih počela, tj. što bi stavila pod br.1,2,3…pa najkraće kažem da se bavim kreativlukom:)
Važno mi je isticati da je najveća ljubav mog života moja obitelj i njome se najviše bavim, tj. od nje sve počinje i s njom sve završava. Naravno da imam i svoj identitet koji gradim i živim svakodnevno. Moja okupacija i opsesija je glazba , umjetnost općenito, u svim njezinim oblicima i bojama. Sviram violinu, za potrebe muzičkih radionica koje vodim i predstava, sviram ukulele, razne udaraljke, melodiku, radim u Glazbenoj školi Jastrebarsko kao učiteljica violine i vodim gudački orkestar. Vodim radionice za djecu i mlade, pišem, izrađujem lutke, sviram u bendovima, ansamblima, orkestrima, družim se s djecom što je više moguće. Surađujem na projektima za djecu i mlade s HRT-om, HGM-om, mnogim udrugama, umjetnicima, školama, vrtićima, knjižnicama… Nikad mi nije dosadno i katkad se na kraju dana pitam gdje je to sve u danu stalo.
Kako je nastala slikovnica i kakva se reakcije djece i roditelja?
Slikovnica je nastala kroz moj rad s djecom i kroz igru i rad s mojom Marom. Priča je imala puno izmjena, tj. baza je uvijek bila šuma , samo se način predstavljanja šume i njezinih stanara, Ritma, Zvuka, Tona, Melodije, djece i odraslih, mijenjao u razgovoru i čitanju djeci. Često volim reći da su slikovnicu Ritam Zvukolik velikim dijelom napisala djeca.
Reakcije su različite. Najčešće dobijem pozitivne reakcije. Čak i kad mi netko uputi kritiku, dosad uvijek konstruktivnu, bude mi zanimljivo to što izazvala ono što sam i htjela ovom slikovnicom ,a to je da je da je roditelji i djeca izmjenjuju, oduzimaju stvari i dodaju. Tako je i u glazbi. Nema univerzalnog pravila, ne osjećamo ju svi isto, u krajnjem slučaju niti vizualiziramo svi isto. Htjela sam da apstraktni pojmovi, poput ritma, zvuka, tona i melodije, poprime ljudski oblik, da budu dio nas, stvarnih bića.
Kao pedagog susrećem se sve češće s time da glazba i glazbena škola postaju opterećenje, nova obaveza i novo “moranje”. Umjesto da djeci glazbu prenosimo kao nadogradnju i nastavimo njezinu prirodnost utkanu samim rođenjem djeteta, upadamo u zamku sustava, planova i programa. Sreća je u tome što ipak mnoge škole i mnogi profesori rade na kreativnosti u nastavi. Ako pričamo o bavljenju glazbe izvan škola i radionica onda možda, uz slušanje, materijali poput slikovnica mogu zadržati esenciju glazbe- mašta i gradnja vlastitog čarobnog svijeta u koji nas glazba često ponese. Ona može postati velikim dijelom i terapeutsko sredstvo – mnoga djeca na mojim radionicama poboljšala su govor, samopouzdanje i općenito snalaženje u svakodnevnim situacijama. Meni osobno, kao pedagogu, muzičaru, najvažnije je njegovati maštu djeteta, pa i svoju vlastitu. Nije mašta predodređena samo za najmlađe. U slikovnici sam “posvetila” jedan dio odraslim čitateljima. U tom dijelu slikovnice odrasli gube ključić za maštu i samim time postaju bezvoljni, nesretni i prenose to na šumu što bi se dalo usporediti s međuljudskim odnosima i užurbanom načinu života našeg doba. U pomoć i rješenje problema pristižu djeca i glazba, odnosno Ritam , Zvuk , Ton i Melodija. Slikovnica zahtjeva interakciju, dok se čita dijete i roditelj istražuju gdje sve oko njih ima ono što se spominje u slikovnici, ili, još bolje, dodaju nešto novo, svoje doživljaje i viđenje glazbe, odnosno svijeta oko sebe. Napravljena je možda kao mali vodič ili uvod teoriju glazbe ali na djeci najprirodniji i nenametljiv način-igru. Pritom zbilja ne želim zvučati pretenciozno. Napominjem, slikovnica je nastala kroz moj rad i moje viđenje glazbe. Usporedbe sa životinjama, prijevoznim sredstvima, okolinom općenito , arhitekturom, ilustracije Katarine Matković pretvaraju toranj u Pisi, London Eye, arenu u Grčkoj u instrumente, su namjerne jer glazba je svugdje oko nas i u nama. I ono najvažnije-glazba je za svakog i u svima nama.
Po čemu je učenje sviranja violine specifično?
To je pitanje mnogih pedagoga i roditelja. Osnovna glazbena škola, kao i predškola, takozvani muzički vrtić, snosi najveću odgovornost u glazbenom odgoju djeteta. Upravo takvu odgovornost imam, mogla bih reći, svaki dan. Nekom profesoru pojam uspješnog bavljenja instrumentom su pripreme i odlasci na natjecanja, vježbanje instrumenta svaki dan po nekoliko sati, netko zadovoljava formu propisanu planom i programom…Najteže je postići balans. Održati žar, a istovremeno raditi na tehnici sviranja, usavršavanju čitanja nota ,jako, jako, jako je zahtjevan i izazovan zadatak svakom profesoru. Kod violine treba biti vrlo kreativan jer je, posebno maloj djeci, na početku poprilično demotivirajući instrument. Postizanje lijepog tona i sviranje “konkretnih” melodija traje dugo . Teško je djeci objasniti da je to proces, dugački proces. Zato koristimo mnoge alate, u svom slučaju koristim maštu. Ima djece koja stvarno brzo uče i imaju zbilja dara , tj. rekla bih interesa i onda tu proces ide lakše. Međutim, kod takve djece treba opet biti oprezan kako ne bi išlo preko njihovih mogućnosti, tj. kapaciteta. Lako je prijeći granicu sa talentom. Ukratko, violina je specifična jer proces dobivanja tona traje dugo. Djeca, razumljivo, postanu nestrpljiva, čula su violinu na nekom koncertu ili televiziji i tako lijepo zvuči , očekuju da će vrlo brzo i njima violina tako zvučati kad ono, tempo di puž , trebaš stalno nešto popravljati i paziti. Zato je u počecima kreativnost na najvišem nivou. Divan je osjećaj i učeniku i profesoru kad djeca sviraju godinu, dvije , tri, pet, deset i onda shvate koliko su zapravo toga napravili, naučili, a krenuli su od nule. Divim se svakom mom učeniku i roditelju šta čak i minimum truda ulažu u tu malu vragolanku, violinu. Sve se može dok dijete ima volju i zanima ga to. Najteže je ako dijete nimalo nije zainteresirano za to, ali ambicije roditelja odlučuju šta je za dijete dobro, što ne. No, to je druga tema:) I da, djeci treba dati što više instrumenata u ruke, glazba ima toliko smjerova da je šteta odabrati samo jedan odmah na početku.
Najavi nam svoja nova događanja?
Već u subotu imam radionicu u igraonici Mali i Veliki na Knežiji, uskoro ću imati edukativnu izložbu u knjižnici grada Zgreba u Albaharijevoj. Naime, moje lutke Nu Me Nu okupit će se u Orkestar i Zbor, svaka će imati malo objašnjenje o instrumentu, stilskom razdoblju, link za youtube. Na otvorenju će biti koncert za djecu i doći će puno mojih prijatelja koji sviraju, a i djeca sa radionice Zike Zike Muzike iz Čarobne šume će pjevati. Veselim se svakom svom danu i svakom, kako to volim nazvati, svom hiperaktivnom crvu.
Izvor: frendica.hr
