Evo što glumica Marijana Mikulić kaže o podizanju tri sina, ulozi supruge generala Gotovine i obitelji

Foto: Foto: Marijana Mikulić, Instagram, promo film "General"

Glumica Marijana Mikulić nakon rođenja trećeg sina vraća se u glumačku formu. Nakon uloge kapetanice Marte u dokumentarno-igranom filmu “2068.”, ulogu je ostvarila i u filmu “General” redatelja Antuna Vrdoljaka, u kojemu glumi Dunju, suprugu Ante Gotovine. Povodom toga dala je intervju za Večernji list koji djelomice prenosimo.

Što očekujete od “Generala”?

Još nisam vidjela film pa ne znam kako je završio u montaži i je li Dunja uopće na kraju ostala. No i to scena što sam snimala je malo jer film obrađuje Antu Gotovinu do Oluje. Odnosno do trenutka kada general upoznaje svoju buduću suprugu. Tako da ćemo tek u subotu vidjeti koliko Dunje ima u filmu.

Valjda bi vas obavijestili da nema vaših scena?

Pa ne znam, nisu me obavijestili ni o premijeri. Ali to su njihove produkcijske odluke. Puno je glumaca na filmu pa ne možemo valjda svi ni biti u Puli.

Jeste li se upoznali s Dunjom?

Ne, samo sam od ljudi koji je poznaju čula ponešto o njoj. I svi oni su mi govorili kako je ta uloga stvorena za mene. Rekli su mi da je Dunja čvrsta, snažna žena, za kakvu i sebe smatram jer, evo, stalno odgajam muškarce. Po tome što sam čula Dunja je stamena žena koja nikada nije posustala, čak ni onda kada je general bio u bijegu i u Haagu. E sad, koliko sam u tih nekoliko scena uspjela nju dočarati, ne znam, vidjet ćemo.

Hoćete reći, kada bi i vaš muž nekim spletom okolnosti bio u bijegu, vi biste ga čekali?

Hahaha, moj muž puno radi, sudjeluje u odgoju djece, ali se zapravo jako oslanja na mene i na to da ću donijeti prave odluke vezano za djecu. Od toga koju im hranu dati do toga u koju ih školu upisati. Zapravo, većina toga je na meni, po hercegovački. Izgleda kao patrijarhat, ali samo izvana. Unutra je drugačije.

Zvuči kao da mu je život onda dosta lagodan, prepustiti sve majci…

U svakom slučaju može uvijek reći – ti si tako odlučila, ti si im to dopustila. Oboje smo mi oko djece angažirani dosta, ali u zadnje vrijeme on jako puno i radi – od fakulteta gdje predaje, preko Instituta za turizam do radne skupine kod predsjednice za brendiranje Hrvatske. Tako da je ove godine moralo biti tako da sam ja ona koja drži sva četiri kuta u kući.

Koliko je nezgodno glumiti osobu koja je živa i koju možete svaki čas sresti na ulici?

To mi je bilo jako opterećujuće. Cijelo me vrijeme proganjalo to što će Dunja reći na moju uloge nje. Uz sve to imam i izniman respekt prema toj osobi. Nadam se da neće biti nezadovoljna mojom glumom…

Je li i ostatak ekipe bio pod istom vrstom presinga, svi ipak glumite žive, stvarne osobe?

Nisam radila na setu s puno ljudi, uglavnom s Mustafom Nadarevićem i Goranom Višnjićem, ali meni je izgledalo da ta muškadija uživa u svojim ulogama. E sad, koliko su se oni stvarno teško nosili s time, ja ne znam.

Spominjete tipičan hercegovački izraz “muškadija”, još volite koristiti te specifične riječi iz svoga zavičaja?

Kad sam došla u Zagreb, bila sam dosta opterećena svojim naglaskom i ponašanjem i uopće životom koji vodim. Pazite, ja sam glumica, udana, kao takva upisala akademiju, dosta me to obilježavalo na castinzima. Onda sam krenula na govorne vježbe, pokušavala ispeglati svoj naglasak, da bi mi se na kraju dogodilo da me se uvijek, od “Stipe u gostima”, “Glasa naroda” pa, eto, do “Generala”, zapravo tražilo, između ostalog, baš zbog tog mog naglaska. Tako da sam na kraju prigrlila autentičnu sebe i tipske uloge koje mi se nude i jako sam zadovoljna.

Znači, ne odustajete od glume unatoč punoj kući dječaka – tri sina i muž?

Sad moram glumiti i više nego prije.

Ja se isto nekad pitam kako sve to stižem. Dok ti dijete ne napuni godinu dana, nemoguće je raditi na sebi. A moj najmlađi sada ima 9 mjeseci. Tek sad kad ih imam troje vidim koliko mi je bilo lagano s jednim. Drugi je bio vrlo nezahtjevno dijete tako da se s njim stvarno moglo. Uz njega sam do njegova prvog rođendana snimila dvije serije, film “Ne gledaj mi u pijat” i radila predstave u Trešnji.

Dođe li vam kad se ostavite glume?

Dođe mi da odem u nepoznato tri dana, odmorim glavu i onda se vratim kući naspavana. Jedna je moja kolegica dobro rekla – tko ne poželi zbog svoje djece bar jednom skočiti s balkona, taj ili laže ili im ne posvećuje dovoljno vremena. Sad sam bila s obitelji tjedan dana na moru, muž je bio s nama, ali je radio, ja sam već počela vrištati na plaži. Mislim, to su tri bandita. Ali ne pada mi na pamet ostaviti se svog posla, zašto bih. Nije lako, ali s voljom se sve može.

Intervju u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Izvor: frendica.hr/Večernji list