Drage čitateljice Frendice, prošle subote 5. lipnja osmero mojih učenika, primilo je prvu svetu pričest. Radi se o osmero djece s poremećajima iz spektra autizma. Svako dijete je uzbuđeno pred svoju prvu pričest, ali za njih je to posebno veliko uzbuđenje i stres, pa onda naravno i roditeljima, a i njihovoj vjeroučiteljici, to jest, meni.
Marljivo smo se pripremali i posebno sam ponosna na uređenje crkve (na slici) na kojem su djeca radila puna tri tjedna i svi skupa smo bili jako vrijedni.
Ipak, kad je došao taj nisam osjećala mir koji sam očekivala.
Sve je bilo jedan jedini trenutak
Otkako su počeli ulaziti u kapelicu činilo mi se da ništa neće ići kako treba…
Plač, vriska i nemir… Što je misa dalje išla, to mi se činilo gore…
Oni nemirni, ja na sve strane, pod stresom…
Kako je došao prinos darova, milost mi je omogućila da stanem na trenutak.
“Predaj ih Meni”, potaknuo me.
Poslušah! “Dajem ti ih, Kriste, svakog poimenice. Dopusti da budu u zajedništvu s tobom”.
Tih par minuta do pretvorbe činilo mi se da je Bog na trenutak zatvorio uši.
Već sam vidjela milijun scenarija: hostije pobacane, ispljuvane. A Tijelo nad svim tijelima.
S obzirom na to da su učenici s autizmom jako senzorno osjetljivi i teško prihvaćaju nove okuse to nam je upravo bio jedan od većih problema tijekom pripreme.
Srećom, ili planom, Bog je odlučio drugačije.
Došao je trenutak pretvorbe. I odjednom sve je utihnulo. Vrijeme kao da je stalo.
Sve je bilo jedan jedini trenutak. Tih i iskreniji od ičega drugoga.
Znali su oni. Znali su moji učenici, kojima je Bog dopustio nositi teški križ autizma, da je Tu. Prisutan. Stvarniji od ičega drugoga. Čak i od njih samih. I da je njihov.
I da su oni Njegovi. Sada i zauvijek.
Podsjetili su me, posvijestili mi da nitko nije prisutniji od Krista u euharistiji.
Da je on tu sa nama, stvarno i neporecivo prisutan. Sada pa do svršetka cijelog svijeta.
Izvor: frendica.hr
