Tvrđava sv. Nikole, obrambena utvrda Šibenika

T

Izgrađena je u 16. stoljeću na otočiću Ljuljevcu, točno na strateškom ulazu u uski Kanal sv. Ante koji vodi prema Šibeniku. Njezina primarna svrha bila je obrana grada i šibenske luke od osmanskih napada s mora.

Zbog svoje iznimne povijesne i graditeljske vrijednosti, tvrđava je 2017. godine uvrštena na UNESCO-ov popis svjetske baštine kao dio mletačkog obrambenog sustava.

Tvrđava sv. Nikole podignuta je sredinom 16. stoljeća  na ulazu u kanal sv. Ante, uskome morskom prolazu koji vodi do Šibenika.

Smještena je na južnoj strani kanala, na malenu otoku, a južnim je dijelom povezana uskim putićem s kopnom.

Za oseke je povezana sa kopnom kada stupi plima pliva na moru.

Svojom sjevernom stranom istaknuta je prema suprotnoj strani kanala, čineći tako nadzor nad morskim putevima tog područja.

Nedaleko od mjesta današnje tvrđave prije nego je izgrađena, u srednjem vijeku, postojale su dvije manje kule između kojih je razapinjan lanac kako bi spriječio ulazak nepoželjnih brodova u kanal.

Nakon izgradnje tvrđave one su srušene. Razlog izgradnji tvrđave sv. Nikole bio je pad grada Skradina pod navalom Turaka 1522. godine.

Osvajanje Skradina omogućilo je Turcima povoljan položaj za ostvarivanje pomorske veze s unutrašnjošću već osvojena teritorija, što im je bilo posebno važno radi trgovine i izvoza sirovina.

U slučaju ostvarivanja njihova plana grad i luka Šibenika bili bi ugroženi, a za jedan od strateški najvažnijih gradova na obali Jadrana to nije bilo dopustivo. Sama luka grada bila je koliko toliko sigurna, a jedini ulazak u grad bio je upravo kroz uski kanal sv. Ante pa se mjesto nove tvrđave nametnulo samo po sebi.

Šibenik je dodatno zatražio pomoć od Mletačke Republike koja je pristala, imajući na umu važnost grada i smatrajući da onaj tko drži Šibenik, drži i veći dio tog dijela Jadrana.

 

Iako je prijedlog za izgradnju tvrđave postojao već 1524. godine, gradnja tvrđave sv. Nikole započela je kada u Dalmaciju dolaze dva istaknuta vojna inženjera – stariji Michele i njegov nećak Giangirolamo, oba iz obitelji Sanmichelli.

Navodno je Giangirolamo izradio sve potrebne nacrte koji su uključivali poboljšanje već postojećeg fortifikacijskog sustava, ali i gradnju novih obrambenih fortifikacija

Iako je tvrđava bila opremljena s čak 32 topa i imala stalnu posadu, povijesni zapisi pokazuju da iz njezinih cijevi nikada nije ispaljen borbeni hitac prema neprijatelju.

Njezino najjače oružje bio je psihološki učinak. Moćan, monumentalan i zastrašujući izgled utvrde na samom ulazu u uski kanal bio je toliko impresivan da bi se neprijateljske flote povukle čim bi je ugledale.

Zahvaljujući tome, Šibenik kroz stoljeća nikada nije pretrpio napad s morske strane.

Tvrđava je građena u stilu renesansne vojne arhitekture poznate kao alla moderna. Zbog specifičnog terena i potreba obrane kanala izvedena je u rijetkom trokutastom obliku s tri obrambena bastiona.

Donji dijelovi tvrđave sagrađeni su od čvrstog bijelog kamena spojenog s prirodnim stijenama otočića. Gornji sloj je izgrađen od crvene mletačke opeke. U ono vrijeme (opeka) je bila znatno otpornija na razornu snagu topovskih kugli nego sam kamen.