“Nedjelje” (“Los domingos”, 2025.) španjolski je film redateljice Alaude Ruiz de Azúe, kojeg upravo imamo prilike gledati u hrvatskim kinima. S obzirom na izričito kršćansku tematiku, uspjesi ovog filma pomalo su netipični. Navikli smo da se u suvremenoj filmskoj industriji najčešće vrednuju priče usmjerene na propitivanje i kritiku tradicionalnog društva i religije, a ponajviše Katoličke Crkve.
Često se događa da najjači svjetski filmski festivali prikazuju i nagrađuju izvedbeno prosječne, ali produkcijski korektne filmove s narativima koji propituju suvremeno društvo iz perspektive lijevog ideološkog svjetonazora. Piše to filmski redatelj Bruno Pavić.
Nagrada Goya i festivalski uspjesi
U tom smislu, okolnosti oko uspjeha filma „Nedjelje“ pomalo podsjećaju na film Xaviera Bouvoisa „O bogovima i ljudima“ (Des hommes et des dieux) iz 2010., koji je nagrađen na festivalu u Cannesu, a govori o progonima monaha od strane muslimana u alžirskom samostanu. „Nedjelje“ je dobitnik pet španjolskih nacionalnih nagrada Goya te glavne nagrade Zlatna školjka na festivalu u San Sebastiánu. Između ostalog, prikazan je i na prestižnim festivalima u Rotterdamu, Göteborgu i Palm Springsu.
Film je naizgled režiran prilično „školski“ i uklapa se u estetiku većine suvremenih autorskih drama kakve viđamo u programima filmskih festivala. Ipak, činjenica da ovaj film nisu mogli ignorirati čak ni festivali neskloni ovakvom „prokršćanskom“ narativu dovoljno govori o njegovoj snazi i dojmu koji ostavlja na gledatelja. Jedan od ključnih elemenata koje film mora zadovoljiti jest održati tenziju i napetost, a to ovaj film svakako uspijeva.
Ainarin put prema samostanu
„Nedjelje“ prati 17-godišnju Ainaru i njezin duhovni put prema pristupanju zatvorenom samostanu. Ainara je od početka do kraja filma odlučna u svojoj odluci, odnosno osjeća poziv koji se, kako se često u filmu tvrdi, „ne može opisati riječima“. Kod nje nema onog izrazitog kolebanja prisutnog kod tipičnih filmskih junaka, već je u fokusu njezina odlučnost unutar otpora okoline u kojoj živi. Pojednostavljeno, kod Ainare se radi o čistoj ljubavi prema Bogu, odnosno Isusu Kristu.
Ainara kaže u jednoj sceni kako „Isus stavlja čežnju u ljudska srca“, a ona se mora „prepustiti toku“. Izuzev nerazumijevanja unutar obitelji, gotovo jedini trenutak krize za Ainaru dolazi kroz ljubavni odnos s mladićem iz crkvenog zbora. No ta situacija zapravo predstavlja iskušenje za Ainarin poziv. Ainarino iskušenje ima univerzalni smisao primjenjiv na duhovni put svakog kršćanina, a duhovne istine i stvarnosti poput „iskušenja“ u filmu vrlo su autentično pojašnjene.
Pobožan otac Inaki poštuje Ainarinu odluku, no njegova sestra i Ainarina teta Maite ustraje u odgovaranju Ainare od samostana. S obzirom na to da je Maite prilično važan lik, jer povremeno pratimo i njezin problematični odnos s mužem, očekivalo bi se da će se Maite mijenjati tijekom filma „na bolje“. No, redateljica nas pomalo iznenađuje. Kroz lik Maite sjajno prikazuje čovjeka koji svodi ovozemaljski život na materijalizam. Isprazna putovanja i zabave, a iznutra je duboko nesretan i frustriran.
>U hrvatska kina stiže španjolski film ‘Nedjelje’, nagrađen s pet Goya i Zlatnom školjkom u San Sebastiánu
Sve te stvari Maite očigledno nisu uspjele ispuniti, a život joj tone prema sve većem kaosu. Unatoč vlastitom „neuspjehu“, Maite kao da želi Ainari nametnuti svoj put i svoju vrlo površnu filozofiju života.
Maite je sklona proglasiti Ainaru čak i slučajem za psihologa. Koristi činjenicu da je Ainarina majka rano preminula kako bi prikazala kršćanski poziv kao posljedicu traume. Njezini argumenti tijekom cijelog filma jezik su „racionalista“ lišen bilo kakvog razumijevanja, pa čak i tolerancije za vjeru i osobne odabire. Maite „zna“ kako Ainara treba živjeti, da treba studirati i što je za nju sreća, dok je duhovnik i časna majka žele „izmanipulirati“.
Scenaristički, u Maitine dijaloge vidljivo su ubačeni „argumenti“ protiv kršćanske vjere, postojanja Boga i protiv Crkve, koje često možemo čuti u našoj svakodnevici. U nekim trenutcima gledatelj možda i sam ima potrebu odgovoriti na neke Maitine tvrdnje, no Maitini sugovornici poput Ainare, časne majke pa čak i Inakija ponekad ostaju nijemi. Odgovor i sva istina kao da isijavaju iz njihovih lica i, na koncu, djela.
Vjerodostojan prikaz kršćanske duhovnosti
Film sjajno pokazuje dva aspekta kršćanske duhovnosti, a to su aspekt neuzvraćanja zla na zlo te aspekt Božje pravde. Ainara je puna ljubavi prema svojoj sve agresivnijoj teti, pa čak i nakon što saznaje da je Maite ispričala laž časnoj majci kako bi utjecala na njihovu procjenu Ainare. Kršćanska pravda nikada nije osveta, a kršćanski junak nije junak poput onih iz filmova o superjunacima.
Božja pravda se na koncu očituje u samome životu pojedinca, koji zadobiva određenu duhovnu „kaznu“. Koja kao da ga sve više vodi u propast i određuje za vječnost. Takav pojedinac uvijek ima izbor i dano mu je mnoštvo prilika, no on se opredjeljuje u svojoj slobodi. Baš kao i čovjek koji u svojoj slobodi odlučuje hoće li pristupiti posvećenom životu.
Ainara kao da cijeli film govori jezikom kojeg nitko ne razumije. Prisutna je u scenama obične svakodnevnice, ali prebiva u jednoj drugoj dimenziji. Svi ostali likovi u filmu, pa čak i njezini vršnjaci iz crkvenog zbora, zaokupljeni su površnostima. Ainaru nikakve površnosti ne mogu ispuniti, pa čak i ako ih „isproba“.
Film „Nedjelje“ je bez ikakve sumnje duboko kršćanski film, ali i film koji može dirnuti puno širu publiku, što dokazuju njegovi uspjesi na festivalskoj sceni.
Autor članka: Bruno Pavić
Izvor: frendica.online
