Gledamo ovih dana više televizije nego inače, pa tako suprug i ja pratimo dokumentarnu seriju o našim herojima, slavnim srebrnim reprezentativcima, a meni je kao ženi naravno nešto zapelo za oko što vjerujem mojem mužu nije baš bilo u fokusu. Bože, kakve majke! U kakvim oskudicama, u kakvim nevoljama su te žene digle takve zdrave, snažne momke. Vidi se na snimkama iz djetinjstva da to nisu djeca odrasla na čipsu i bureku iz pekare. Kako je važno to naše svakodnevno pitanje koje nas često izluđuje: „Što ću danas kuhati?“ I tako 365 dana u godini, svake godine, uz naravno lijepe iznimke kad tata izvede obitelj na ručak ili smo pozvani na kakvu obiteljsku feštu.
Ne bih li našla inspiraciju za jela za svoju obitelj gledam ja i kulinarske emisije i YT kuhare i kuharice i svi naglašavaju svoju ljubavi prema kuhanju, a njihovi ručno rađeni kolači i kruh imaju sasvim drugačiju cijenu od industrijskih. Kakvu snagu tek ima ljubav prema kuhanju koja je osobna, koja je namijenjena baš tebi, baš osobi na koju misliš dok kuhaš. Od toga rastu djeca, od toga cvate brak, a ne od čarobnih bobica i lososa iz divljeg uzgoja.
Danas postoje dvije krajnosti u prehrani: jedna je da nemamo vremena za pripremu hrane, jedemo smeće, instant hranu, slatkiše i grickalice, a druga da opsesivno razmišljamo o svakom zalogaju, jedemo samo „zdravu“ hranu, čudotvorne prahove i egzotična jela na kojima bi nam i car Neron pozavidio. Često se te faze izmjenjuje, a recepti koje kuhamo se povode za modom kao neka namiguša. Gdje su nestala vremena kad su jela imala svoje ime, kad se učila priprema od bake, mame, tete i kad je jelovnik jedne obitelji imao svoj jedinstveni potpis? I danas se moderni kuhari diče time što su svoja jela naučili od svojih roditelja radeći u obiteljskom restoranu, ali sve je manje djece koja u opuštenoj atmosferi doma s puno ljubavi nauče kuhati prije nego što nauče voziti auto ili polože kineski.
Razgovarala sam s kolegicama koje pišu o odgoju i objavljuju sadržaje za djecu i kažu da primjećuju da su recepti i savjeti o prehrani uvijek najgledaniji. Bez obzira na važnost svih tema, o kojima imamo različito mišljenje, svi moraju jesti. I ne samo to, svi osjećaju važnost te teme. Od dojenja i prvih kašica na dalje mi osjećamo da dijeliti s nekim obrok znači dijeliti život. Zato nikad ni najsavršeniji jelovnik, ni najstručnije smjernice za prehranu u menzi neke institucije, bila ona vrtić, škola, firma ili starački dom neće moći zamijeniti maminu, bakinu ili ženinu kuhinju.
Baš kao što ćemo se uvijek sjećati ulice u kojoj smo odrasli bez obzira na sve uspjehe koje postignemo u životu, tako ćemo se uvijek sjećati mamine juhice ili ženinog kolača kojeg je radila samo za nas. A tek kad nas u kuhinji nadmaše kćeri! Ima li veće sreće? Kad sva djeca za stolom iskazuju divljenje najstarijoj seki jer je skuhala nešto prefino… Neprocjenjivo.
I ne treba se čuditi epidemiji pretilosti, raznih poremećaja prehrane i mnogim drugim negativnim pojavama koje dr. Sanja Milanović pokušava suzbiti savjetima o zdravoj prehrani s ne baš previše uspjeha, jer ne radi se samo o hrani. Radi se o praznini koju niti jedna integralna žitarica ne može popuniti. Glad za ljubavlju je ono što moramo nahraniti ljubavlju i zdravom hranom, bez žurbe, u sigurnom i smirenom okruženju, među svojima. Ne bilo gdje, s bilo kim, na brzinu, samo da su smjernice iz brošure o sigurnosti i zdravstvenoj ispravnosti zadovoljene.
Uživajte u nedjeljnom objedu sa svojom obitelji i neradnoj nedjelji jer to je jedna od svega par stvari za koje se se živi.
Izvor: frendica.hr
