U podcastu „55 minuta kod Željke Markić“ gostovala je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinička je psihologinja, integrativni psihoterapeut za djecu, adolescente i odrasle, stalna sudska vještakinja za zlostavljanu i traumatiziranu djecu.
Kroz cijelu se svoju bogatu karijeru bavi zaštitom djece, njihovog mentalnog zdravlja i njihovih prava. Kao dječji psiholog u Klinici za dječje bolesti Zagreb često se susretala sa zlostavljanom i zanemarivanom djecom koja nisu imala potrebnu zaštitu odraslih. Bila je među prvima koji su početkom 90.-tih godina u Hrvatskoj prepoznali ovu problematiku te se upravo toj djeci posvetila kroz svoju karijeru.
Osnivačica je savjetodavne linije za zlostavljanu i zanemarenu djecu „Hrabri telefon” 1997. godine te inicijatorica osnivanja Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba 2002. godine. Tijekom njenog mandata ravnateljice Poliklinika je od Vijeće Europe bila prepoznata kao model dobre prakse u zaštiti seksualno zlostavljane djece, a također je 2008.godine dobila Nagradu multidisciplinarnom timu od Međunarodnog udruženja za prevenciju zlostavljanja i zanemarivanja djece (ISPCAN) između više od 180 zemalja svijeta.
Dobitnica je brojnih priznanja za svoj rad, između ostalih je i Nagrada za životno djelo u području zaštite prava djeteta 2018. kao i Državne nagrade za znanost 2019. Svojim znanstvenim, kliničkim i javnim djelovanjem istaknula se kao osoba koja promiče zaštitu djece.
Ugledna je sveučilišna profesorica na više fakulteta i znanstvenica nagrađena nizom stručnih i znanstvenih nagrada, a svojim angažmanom u izuzetno teškom periodu pandemije i potresa 2020. i 2021. godine istaknula se i osobitim doprinosom zaštiti mentalnog zdravlja djece i obitelji grada Zagreba. Redovno održava edukacije i pozvana predavanja u zemljama regije, kao i u drugim europskim zemljama.
Odlazak Buljan Flander iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
S mjesta ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba otišla je 2022 godine. Ostavku je dala nakon što je bila izložena kampanji blaćenja u kojoj su sudjelovale i žene osuđene za zlostavljanje djece temeljem nalaza prof. Buljan Flander, kao i neke osobe čije je pokušaje manipuliranja djecom u brakorazvodnim parnicama prof. Buljan Flander osujetila.
Nakon toga, prof. Buljan Flander nastavlja raditi tretmane, edukacije, savjetovanja i supervizije kroz svoju privatnu praksu GBF Educa d.o.o. Portal Narod.hr zatražio je podatke i saznao da je prošle godine u Hrvatskoj prijavljeno 800 slučajeva zlostavljanja djece. Velik broj zlostavljanja bio je vezan i uz dječju pornografiju. Te informacije bile su povod za razgovor.
Prijavi se oko 10% stvarnog broja zlostavljane djece, a samo 7-8% počinitelja bude osuđeno
To koliko se prijavljuje puno je manje od stvarnog broja seksualno zlostavljane djece. Naime, u Hrvatskoj, kao i u Europi, svako peto dijete seksualno je zlostavljano. Oko 90% slučajeva ostane neprijavljeno. Dakle, prijavljuje se samo 10% slučajeva. A od toga nekih 7-8% bude presuđeno. Znači, sve što znamo o seksualnom zlostavljanju djece znamo na osnovu ovih 7-8% presuđenih. Odnosno 10% prijavljenih. Tako da nam taj broj prijavljenih ne govori puno o tome kolika je stvarna brojka. Ali nam zapravo govori da premalo o tome govorimo. Kad bismo više govorili o zlostavljanju djece, više bi se i djece usudilo progovoriti o tome. I reći da su zlostavljana. Također, i više roditelja bi znalo to na vrijeme prepoznati kod djece.
Zašto djeca odmah ne prijave da su seksualno zlostavljana
Oko 80% onih koji zlostavljaju djecu su roditelji. Roditelji, ako su sami zlostavljači, pazit će da drugi roditelj ne prepozna znakove. Prosjek vremena od trenutka kada se zlostavljanje događa do trenutka kada se žrtva povjeri je 10-16 godina. One koji su to preživjeli ja ne zovem žrtvama nego „surviverima“, onima koji su preživjeli. Ja im se divim. Kako su uspjeli preživjeti. Djeca ne žele priznati da su silovana zato što žele očuvati obitelj. Ne žele je razoriti. Djeci često ne vjeruju nezlostavljajući roditelji, u školi ili na sudu. Zato njima nikada ne treba postaviti pitanje zašto nisu prije rekli da su zlostavljani.
Buljan Flander o slučaju nastavnika koji je seksualno zlostavljao djecu u školi i nakon presude za bludne radnje
Ja sam upravo zbog jednog slučaja frustrirana, u kojem je suđenje trajalo od 2012.- 2020. godine, dakle 8 godina. Zlostavljanje se događalo u školi. Zlostavljač je bio nastavnik koji je i prije bio osuđen. Za bludne radnje. Unatoč tome, on ostaje raditi u školi. Naravno, o tome se uopće nije pisalo. Dijete je prolazilo tri vještačenja, a sada nakon 8 godina zlostavljač je oslobođen. Bila je presuda nepravomoćna i djetetu je pao veliki teret s leđa. Ako zlostavljač nije osuđen, poruka djetetu je „ti si kriva“. Ta djevojka mi kaže da je najgore to što cijelo mjesto misli da sam ja lažljivica jer je taj nastavnik proširio priču da je ona to izmislila i da je ona njega „zavodila“.
Tako da je dijete zapravo požalilo što je reklo. I to je nešto što je baš bitno da znamo, da kao okolina reagiramo tako da žrtvi dajemo podršku. Iako moramo biti pažljivi jer se znaju dogoditi lažne prijave, zato je bitno da stručnjaci budu specijalizirani za rad s djecom.
Kako prepoznati da su djeca izložena seksualnom zlostavljanju?
Oko 1/3 seksualnih zlostavljača djece bliski su članovi obitelji, ostatak do 50% čini bliska rodbina, ostatak do 90% bliski prijatelji u obitelji, a tek 10% je djeci nepoznatih osoba. I zato je bitno što više o tome govoriti.
Jedan od značajnih simptoma seksualizirano je ponašanje djeteta. Naime, ta su djeca prerano seksualno inducirana, pobuđena. Imala sam u terapiji djevojčicu od 6 godina koja je seksualno zlostavljana u svojoj obitelji. Kada je izdvojena u udomiteljsku obitelj i ondje je seksualno zlostavljana. Na kraju ju je udomila jedna krasna obitelj i sa 6 i pol godina doveli k meni. Jer, nisu znali što će s njezinim seksualiziranim ponašanjem. Zato je važno takvu djecu pratiti sa stručnog aspekta i kasnije. Važno je razumjeti da ta djeca nisu kriva za ponašanje koje je reakcija na zlostavljanje.
Drugi znak da je dijete izloženo seksualnom zlostavljanju jesu seksualizirani crteži kojima djeca crtaju spolne organe kroz odjeću. Crteži su strašni i mogu izazivati nelagodu. Ali nemojmo okretati glavu od te teme. Jer, ako mi ne naučimo djecu kako se zaštititi, onda otvaramo prostor seksualnim zlostavljačima da oni uče djecu na svoj način.
Zatim, znakovi mogu biti i strah od svlačenja, prekrivanje slojevima odjeće, čudne izjave. Na primjer, ako dijete kaže da ne voli igru koju igra s bratom. Ili spominje nekakve tajne između sebe oca, ujaka, djeda… Dakle, to su sve znakovi na koje bi nastavnici u školi, odgojitelji, susjedi trebali obratiti pažnju.
Seksualno zlostavljana djeca su do 13 puta u većem riziku da počinu suicid nego djeca žrtve drugih trauma
Ono što mi je kod zlostavljane djece možda i najteže je da su ona toliko mrtva iznutra da žele svoj život završiti na fizičkom planu. Čitala sam da su ta djeca do 13 puta u većem riziku da počine samoubojstvo nego djeca žrtve drugih trauma. Oporavak najviše ovisi o reakciji nezlostavljajućeg roditelja.
Vrlo često se dogodi da je jedan roditelj zlostavljač. A drugi, nezlostavljajući, stane na stranu zlostavljača. I dijete ostane samo na svijetu. Iako literatura pokazuje da majke češće stanu na stranu djece, moje iskustvo pokazuje da majke češće stanu na stranu zlostavljača. Ta djeca dožive dvostruku izdaju i zaista trebaju podršku.
Profil ljudi koji seksualno zlostavljaju djecu
To su svi profili. Ja sam radila u Americi u jednom zatvoru s 200 seksualnih zlostavljača mjesec i pol dana, i tu sam zapravo upoznala široki raspon osuđenih zlostavljača. Većina njih su i sami bili seksualno zlostavljani u djetinjstvu. Kod nas, u Hrvatskoj, ne postoji tretman zlostavljača. U SAD-u je obavezan.
Istraživanja su pokazala da ako zlostavljači prođu i zatvor i tretman, da negdje 7-10% njih ponovi zločin. A ako je zatvor bez tretmana, onda 40-50% njih ponovi zločin. Cilj tretmana nije „izlječenje“, već kroz bihevioralnu terapiju postići da zlostavljač posvijesti što radi, da mu se „oduzmu“ nevjerojatna samoopravdanja zločina, pojača svijest o tome što čini djetetu.
Osobe koje seksualno zlostavljaju djecu imaju četiri karakteristike: Prvo, oni zaista vole biti s djecom. Njima je to emocionalno zadovoljstvo. Djeca ih vole. Dakle, njima su djeca okruženje u kojem se odlično osjećaju, bolje nego s odraslima i oni taj dio ne glume.
Drugo, oni imaju fiziološku, seksualnu reakciju na dijete. Dijete ih seksualno uzbuđuje.
Treće, oni koristi alkohol i drogu da bi prevladali inhibicije. Da bi umrtvili prirodne kočnice koje ih sprječavaju da seksualno zlostavljaju dijete. Nisam imala u obradi niti jednog zlostavljača koji se napio, pa je zato što je pijan, napao dijete. Obrnuto, oni se napiju ili drogiraju da bi zlostavljali dijete.
I četvrta karakteristika je da svoje seksualne potrebe ne mogu zadovoljiti u odnosu s odraslom osobom.
Kako znati je li dijete doista doživjelo seksualno zlostavljanje ili je optužba lažna
Ovdje naglašavam struku, ona mora razgovarati s djetetom. Jedan znak je, na primjer, da dijete koje je zaista doživjelo seksualno zlostavljanje, nema šanse da će pred tim zlostavljačem iz bliske obitelji o tome pričati. Ako je optužba lažna, kao što to zna biti kod konfliktnih razvoda, pred ocem će oca optužiti. I reći da ga mrzi. I da ga više nikad ne želi vidjeti. Kod seksualnog zlostavljanja, apsolutno ni jedno dijete nije reklo da nikad ne želi vidjeti oca koji ga zlostavlja.
I svatko od njih želi pronaći barem neki način da oprosti svom ocu. Kod pravog seksualnog zlostavljanja dijete neće odjednom sve ispričati, jer mu je užasno teško. Kod lažnih optužbi dijete će sve ispričati. Od početka do kraja. I to cijelo vrijeme jednu te istu priču, bez puno detalja.
Buljan Flander: „Potičem sve koji posumnjaju na zlostavljanje da o toj sumnji obavijeste odgovorne institucije”
Ono što mene u ovom poslu nosi su ta djeca koju vidim da izađu ozdravljena iz ovog procesa. Ja se tako divim toj djeci. Potičem da se obavijeste nadležni centri i o sumnji na zlostavljanje, ne mora se istraživati je li istina, dovoljno je opravdana sumnja. Obavijest ne znači da će to dijete biti oduzeto od obitelji. Na osnovu stručne prosude će se dalje angažirati službe, bude li to potrebno.
Izvor: frendica.hr
