Prvi Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Zaprešiću održan je 23. svibnja. Svoje svjedočanstvo s okupljenima podijelili su supružnici Gordan i Marina Lukić, koji imaju troje posvojene djece.
Gordan i Marina u braku su 16 godina. Kažu kako su oduvijek sanjali veliku obitelj, no rano su shvatili da prirodnim putem vjerojatno neće moći imati djecu. Zato su se odlučili na proces posvajanja.
“Na početku smo bili potpuno izgubljeni. Nismo znali kome se obratiti, kako postupak izgleda ni odakle krenuti. Sve što smo čuli djelovalo je teško, dugo i iscrpljujuće. Ali nešto u nama nije dopuštalo da odustanemo. Razgovori s drugim posvojiteljima dali su nam novu snagu i nadu. Tada smo shvatili da naš put možda jest drugačiji, ali nije manje vrijedan”, kazali su supružnici.
Napisali su više od 90 molbi i slali ih svim centrima u Hrvatskoj — svakih šest mjeseci ponovno. Ručno potpisivali, lijepili fotografije, adresirali kuverte… sve sa željom da ih netko doživi.
“Tada nisam radila pa sam dane provodila telefonirajući s centrima. Toliko uporno da sam, vjerovali ili ne, ‘spalila’ dvije baterije na bežičnom telefonu. Bilo je puno obeshrabrujućih razgovora. Često su nam govorili da imamo vremena, da smo mladi, da možda priroda ipak učini svoje. Ali mi smo u srcu već znali da je naše dijete negdje tamo i da nas čeka.
Veliku podršku dali su nam naši roditelji, prijatelji i udruga Adopta, gdje smo prošli edukaciju i upoznali ljude koji su prolazili isti put”, kaže Marina.
Posvojili još dvoje djece
A onda je stigao taj trenutak.
“Jedan ponedjeljak, oko 10:30, zazvonio je telefon. Rekli su nam da smo ušli u uži izbor za jednu malu djevojčicu. Nikada nećemo zaboraviti prvi susret. Taj pogled. Taj osjećaj. U tom trenutku nestali su svi strahovi, sva čekanja i svi teški trenuci. Znali smo da smo postali obitelj. Nedugo nakon toga došli smo kući zajedno. Ali tu naša priča nije stala.
Nakon nekog vremena ponovno smo poslali molbe. Mnogi su nam govorili da sada imamo manje šanse jer već imamo dijete. I opet je bilo čekanja, odbijanja i neizvjesnosti. A onda, potpuno neočekivano, saznali smo za dvojicu dječaka kojima je trebala obitelj.
>Hod za život, obitelj i Hrvatsku prvi put u Zaprešiću: Dođite u subotu u 10:30h
Sjećamo se tog puta — auto se pokvario na autocesti, vozili smo po snijegu 60 na sat i pitali se je li moguće da baš sada sve krene po zlu. Ali nije. Deset dana kasnije stigao je poziv: ‘Odabrani ste’. Ne za jedno dijete. Nego za dvojicu dječaka. I tako smo postali peteročlana obitelj. Možda naša obitelj nije nastala na ‘uobičajen način. Ali je povezana nečim puno jačim — ljubavlju, povjerenjem i osjećajem da smo oduvijek pripadali jedni drugima. Danas, kada pogledamo našu djecu, znamo da je svaki poziv, svaka suza, svako čekanje i svaka prepreka imala smisla.
Jer obitelj ne nastaje samo rođenjem. Obitelj nastaje ljubavlju. Onim trenutkom kada nekoga prepoznaš srcem i znaš: ‘Ti si moj.’ Mi možda nismo povezani krvlju. Ali povezani smo nečim puno jačim — povjerenjem, pripadanjem i ljubavlju koja se ne može opisati riječima. I zato danas možemo reći samo jedno: negdje su čekala naša djeca… a mi smo cijelo vrijeme čekali njih. I kada nas ljudi pitaju jesmo li mi spasili njih — iskreno kažemo: ne. Oni su spasili nas”, zaključila je u emotivnom svjedočanstvu Marina.
Izvor: frendica.online
Photo: hodzazivot.hr
