Ovogodišnji osmi susret braniteljica i obilježavanje Dana braniteljica održava se danas u Puli pod geslom “Žena – Majka – Ratnica”.
Susret u najvećem gradu istarskog poluotoka organizirala je Udruga žena braniteljica Domovinskog rata Pula (UŽBDRP) koja se za domaćinstvo događaja kandidirala uz blagoslov tadašnjeg pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića, i to na obilježavanju 5. susreta braniteljica u Vukovaru.
U svom emotivnom govoru, organizatorica pulskog Susreta, predsjednica Udruge Slavica Porubić Kukal, prisjetila se ratnih godina i emocija koje su i tada i sada zajedničke – ljubavi prema Domovini. I upravo zbog te ljubavi hrvatske braniteljice bile su spremne na sve.
Pročitajte potresni govor hrvatske braniteljice Slavice Porubić Kukal
Zov Domovine koja je krvarila
“Volim te, Domovino!
Mi braniteljice želimo ovom gradu, Istarskoj županiji i Hrvatskoj podariti ono jedino što znamo: voljeti Domovinu. Krenule smo u rat bez kalkulacija, ne znajući što nas čeka. Nitko to od nas nije tražio. Dragovoljno smo donosile odluke. Bio je to zov Domovine koja je krvarila i trebalo je vidati rane. Trebalo je opstati jer agresor je na vratima, napada kao hijena, gladan tuđega.
Od nježne žene i majke trebalo se pretvoriti u hrabru ratnicu, krenuti u nepoznate
bitke, obraniti se golim rukama. Jauci i zapomaganja s filmskog platna, svakog dana postajali su stvarnost, razdirući našu nježnu žensku dušu, pokrećući iskonsko u nama za preživljavanje.
Rame uz rame s braniteljima, s puškom i krunicom
Krenule smo u stvarnost rata, neke rame uz rame s braniteljima, neke iza njih, u jednoj ruci s puškom, a u drugoj s krunicom. Zamijenile smo visoke štikle vojničkim čizmama koje su ogrubjele našu kožu.
Nestalo je ruža s usana i zamijenila ga je krema od zemlje koja je mirisala na znoj koji se spuštao s čela, mirisala je na suze koje su klizile niz još uvijek nježno lice s ekspresijom nježnosti. Očvrsnule smo, sve više gušile plač u sebi, da nas neprijatelj ne čuje, ne
otkrije naše položaje. Jer plač žene se ne vidi, on se čuje nadaleko.
Stezale smo plač da branitelji ne vide našu patnju, a patile smo. Znale smo da bi nas vratili doma, znale smo da smo potrebne i na prvoj crti bojišnice, više nego li doma.
Gledale smo smrti u oči
Gledale smo smrti u oči i prkosile pod vodstvom inata i dišpeta, rekle bi Dalmatinke. Oko
nas padale su granate, „krmače“, gazilo se po „paštetama“, izbjegavalo se „zvončiće“ i
„kukuruze“. Neki novi standardni hrvatski ušao je u svakodnevni izgovor sporazumijevanja na opasnostima koje vrebaju kozjim stazama i obraslim putevima.
Vrlo brzo shvatile smo da smo u grotlu rata. Našle smo se u paklu jauka, zapomaganja…
A onda scena koju je samo sotona mogla stvoriti: dijete tek rođeno, položeno na beživotno tijelo majke, nevino i čisto, poput bijelog ljiljana nedužno. I tada shvatiš koliko je agresor strašan. Ubija majčinstvo, ne dajući mu šansu da prvim mlijekom nahrani svoje dojenče… Ne dajući mu da se razvija dok se tužni plač novorođenčeta širi livadom, a krv razlijeva tek pokošenom travom.
Jedan se život rađao, drugi se gasio…
Dok se jedan život rađao, drugi se gasio, štiteći svoje čedo od sigurne smrti. Majka je posljednjom snagom pružila svoje tek rođeno dijete i vrisnula posljednje riječi: pružite mu šansu da živi, spasite moje dijete… a kome je ona bila kriva? Samo zato jer je bila Hrvatica! Samo smo mogli zahvaliti Bogu jer smo stigli na vrijeme.
Dok je ispuštala dušu, vrisak se odbijao od stjenovitih vrhova Velebita i Dinare.
I strmoglavo se vraćao se kao lelek – odjek – sve boli koju majka ispušta rastajući se sa dušom koju je predavala u ruke Svevišnjeg, dok je krv tekla u potocima, napuštajući njezino dijete i oplakujući zadobivene rane nanesene bodežom krvnika.
>Udruga žena braniteljica Domovinskog rata Pula obilježila Dan žena skupljanjem donacija
Samo pravim ratnicima i ratnicama poznata zima
Novi život rađao se u užasima rata, dok je voda postajala najskuplji izvor životu, blizu na
dohvat ruke, na nišanu okupatora, samo korak do izvora. Danima bez te „zlatne“ tečnosti išle smo naprijed. Trebalo je preživjeti do sljedećeg izvora, možda nam se posreći da krvnici nisu tamo.
Flašica vode postala je sveta relikvija u gudurama i goletima gdje je sunce upržilo do
besvijesti, gdje su se godišnja doba mijenjala iz sata u sat.
Proljeće je dolazilo u 11 s cvrkutom ptica, ljeto u podne udarajućim sunčevim zrakama u glavu. Iza 13 sati vraćala se surova zima, samo pravim ratnicima i ratnicama poznata.
Noću su se od hladnoće rušila stabla, pucale stijene, jeka koja se širila održavala nas je budne jer nisi mogao zaspati.
Magla se pružala na metar od položaja, obavijala nas i postavljalo se pitanje je li nas sakriva ili će iz nje iskočiti neprijatelj i sve nas pobiti. Po 24 sata smo „prtili“ i gazili kroz snijeg, putem prali zube, hranili se snijegom, utažili žeđ koja je postajala tim veća što smo ga više jeli.
Porubić Kukal: ‘Preko noći smo očvrsnule’
Mi braniteljice, morale smo preko noći nabildati snagu mišića da bi mogle nositi teški
teret, izvlačiti ranjenike, donositi „manjirke“ s hranom i uz to i oružje na ramenu. Putem smo stjecale kondiciju hodanja, trčanja i kad je trebalo i bježanja, a nismo niti bile svjesne koliko možemo.
Preko noći smo očvrsnule. Miris kave postao je živi san, pisale smo jednu drugu
stvarnost, daleko od tramvajskih ulica Zagreba, lijepih morskih plaža… Nekima su studenski dani postali ratni dani koji su se mjerili metrima i kilometrima oslobođeno teritorija, oslobođenim pedljima Domovine.
Postajale smo od nježnih žena ratnice s puškom u ruci, bombama oko struka. Umjesto šešira na glavi smo imali kacige. Nismo mrzile, ali smo grizle kao vučice koje brane svoj teritorij. Znale smo da nema natrag. Stizale su vijesti užasa, redale su se brojke na kalendaru, a s njima su nestajali osjećaji, suze su presušile. Ništa više nije bilo kao prije.
Unutar pakla rata: ‘Pomozi, sestro…’
Žene su bile unutar pakla rata. Nestala je sva ona nježnost ženskog osmijeha s naših lica, ukopale su se bore na čelu, postale sve dublje, a mi starije.
Jauci, krici, zapomaganje: pomozi sestro, majko, pomozi braniteljice, boli jako… a ti nemaš vremena za bol i strah.
Nema vremena za bonton i finoću dok čuješ Argentinca Čovika (nadimak čovjeka koji je došao iz Argentine boriti se za našu Hrvatsku) kako psuje na lošem hrvatskoj jeziku i gledaš snagu u očima do jučer fine i kulturne žene.
Nestalo je mjesta za kulturni jezik. U isto vrijeme i psuješ i moliš Boga da spasi ovaj svijet i otjera prokletstvo koje se srušilo na Domovinu. K’o tornado iz pakla koji bira koju će kuću srušiti, čiji će život uzeti.
Smrt, bol bez tuge i život bez osmijeha, postao je naša stvarnost. Ušle smo u ralje pakla i nismo razmišljale kako ćemo se iz njega izvući.
‘Imamo Domovinu, ali mi više nikad nećemo biti iste.’
Nismo znale da postoji „dan poslije“ i nismo razmišljale da ćemo se vratiti svojim kućama i nastaviti živjeti tamo gdje smo stale. Jer tamo gdje smo mi krenule mnogi se nisu vratili živi. Svjesno smo si postavile metu na čelo onog dana kada smo odlučile krenuti u rat.
Ako poginemo, to je ono zadnje što ćemo dati za Domovinu: SVOJ ŽIVOT. I sve su braniteljice tako razmišljale. Mnoge su poginule, nestale, umrle.
Daleko od rata mozak je posložio scene u svoje datoteke koje se teško „delitaju“ i mijenjaju s novima. Bogu hvala imamo Domovinu, ali mi više nikad nećemo biti iste. Morale smo ponovno graditi sebe, ostaviti rat tamo negdje duboko zakopanog na prostranstvu livada, u brdima i planinama Velebita i Dinare, u snijegu Malovana i bitkama Kupresa… I sve su to borbe danas upisane u knjigama: Cincar, Zima 94, Skok 1 i 2, Bljesak, Ljeto 95.
Nadomak Banja Luke…
Poslije VRO Oluja slijedio je operacija Maestral, a zatim Južni potez (8.-11.10.1995.) jedna
od ključnih operacija prije Daytonskog sporazuma koja je pokazala združenu snagu, sposobnost i odlučnost HV i HVO-a u suradnji s Armijom BiH.
Kada su stigli nadomak Banja Luke, operacija je zaustavljena pod snažnim međunarodnim pritiskom. Ubrzan je korak do postizanja mira jer je prisilila agresora tj. vojno i političko vodstvo Republike Srpske da ubrzo sjednu za pregovarački stol.
Sloboda je skupo plaćena.
Gdje smo danas?
I pitam se gdje smo danas, sve mi braniteljice koje smo ženstvenost zamijenile puškom u
kojoj su bili pravi meci… Mnoge još nemaju ostvaren status braniteljica, riješeno stambeno
pitanje, liječe se od raznih teških dijagnoza…
Mnogi kažu: a tko vas je tjerao u rat? Pa moja Silvana Kokot imala je rat u svom dvorištu, na svojoj njivi. S tek dvadesetak godina osjetila je svu snagu fosforne bombe i okrutnost neprijatelja. Uz sve bolove koje i danas trpi, osmijeh joj ne silazi s lica. Apeliram na Ministarstvo hrvatskih branitelja da joj se dodijeli Orden hrvatskog križa za ranjavanje u Domovinskom ratu.
Anela Teklić je kao punoljetna balavica krenula braniti Domovinu. Danas je oni koji su se grijali u toplini svoga doma prozivaju da je pripadnica kriminalne postrojbe. A ona je bila samo pripadnica HOS-a čiji naziv govori da je pripadala obrambenim snagama IX bojne „Rafael vitez Boban“, kao i mnogi njezini suborci koji su branili Hrvatsku od Dubrovnik, Škabrnje, Vukovara.
Bilo ih je na svim ratištima, branili su svoj narod, ne znajući da će ih mnogi pokušati osuditi zbog ratnog pokliča „Za dom spremni“ nastao u kontekstu vremena, koji ih je motivirao i nije istovjetan s onim kojeg je koristio Pavelić.
>U Puli svečano otvoren prostor Udruge žena braniteljica Domovinskog rata
I što su skrivila djeca moje Giovanine Bonvardo, braniteljice koja je nakon pogibije
supruga Ranka 1991., ostala sama s dvoje dice, kćerkom Tamarom (3,10 g.) i sinom Josipom (starog 10 mj.). Njezin Ranko je išao braniti svoje. Otišao je na ratište: Idem ili će nas nestat’.
Giovanina, odrasla bez oca, uz samohranu majku, zadobila je najteži udarac u životu: suprug je poginuo 18.12.1991., a sutradan kada je trebala slaviti svoj rođendan, obukla je crninu.
Ta tuga i bol za gubitkom supruga i oca svoje dice ostala je do danas.
Porubić Kukal: ‘Vratila sam se promijenjena, ali ponosna’
I na kraju, ja sam se vratila promijenjena, ponosna na svoj doprinos u Domovinskom ratu.
Oprostila zbog sebe i budućnosti svoje djece.
Ponosna sam na sve braniteljice koje su dolaskom u Pulu, podarile svoje vrijeme ne samo ovom gradu Puli već i Istarskoj županiji i Hrvatskoj.
Smogle su snage da kroz ratove u svojim glavama i danas mole za mir u cijelom svijetu. Svjedoči nam to i njihov odlazak na vojno hodočašće u Lourdes kojeg je glavni organizator Vojni ordinarijat u RH pod institucionalnu podršku MORH-a, MUP-a RH i MHB.
Molimo za živote djece, za braniteljice čije živote proždiru karcinomi, žive rane koje su svježe i nakon 30 godina poslije rata. Ali nije to jedina borba. Sve nas je zahvatila inflacija, male mirovine, neriješena stambena pitanja breme su koje mnoge braniteljice nose u suvremenom svijetu. Dijele iste sudbinu kao i mnogi obični građani.
>Hrvatske braniteljice s vojnog hodočašća u Lourdesu poslale duboke poruke
I opet braniteljice, koliko god se vladine institucije, Ministarstvo hrvatskih branitelja,
lokalna uprava i samouprava trude i ulažu i financijska sredstva, puno toga ne uspiju riješiti. Imamo jako puno braniteljica koje nisu riješile status braniteljica. Dosta ih ne zna kako doći do toga. Moramo znati da su mnoge u godinama i bore se sa suvremenim opismenjavanjem tj. digitalizacijom kojom se ne služe.
Zato apeliram da se uočavanjem problema na terenu, pokušaju oformiti takve službe koje bi besplatno educiralo ne samo braniteljice već i branitelje da mogu ostvariti prava koja im pripadaju, ali ne razumiju, puno toga ne znaju.
Bijeli križ koji opomenu nosi…
I na kraju, nadamo se svjetlijoj i boljoj budućnosti svih veteranki, dragovoljki, svih braniteljica jer one su to zaslužile svojim sudjelovanjem u Domovinskom ratu u stvaranju suverene i suvremene RH koja je postala dionica koja odlučuje unutar EU koji put će slijediti, a to je demokracija, borba za mir, suživot na dobrobit svih njezinih građana.
Ne smijemo zaboraviti bijeli križ koji opomenu nosi… Prva žena poginula u Domovinskom ratu je Jasna Jakovljević, rođena 18.12.1970., a poginula 11.12.1991. godine.
Možda će netko se sjetiti nje i mnogih drugih koje su poginule u Domovinskom ratu i naći mjesto gdje ćemo im doći položiti vijenac i zapaliti svijeću.
Možda se mi živuće braniteljice uspijemo izboriti za Dan braniteljica RH na kalendaru RH, sa željom da se u pismenu i izričaju standardnog hrvatskog jezika koristi riječ braniteljica, pogotovo u službenim i svim inim obraćanjima i spominjanjima zajedno s braniteljima.”
Izvor: frendica.online/narod.hr
Photo: UŽBDR PULA
