Na ovogodišnjem Hodu za život u Splitu jedna od govornika bila je i Antonija Ribičić, majka petorice sinova. Njezino svjedočanstvo o očuvanju života unatoč teškim prognozama za dijete u trudnoći, donosimo u cijelosti.
Bolno iskustvo dijagnoze u trudnoćama
“Mi smo Ribičići, Antonija i Mirko, supružnici i roditelji petorice prekrasnih sinova u dobi od 10 mjeseci do 15 godina. Nisu došli svi odjednom, kako smo ih dobivali, naša srca su se širila za još ljubavi i još djece…
S dvoje naše djece imali smo bolno iskustvo patnje uslijed postavljanja teške dijagnoze-cistični higrom. Dijagnoza je bila postavljena za našeg Josipa (10 godina) i našeg Ivana (10 mjeseci).
U 12-om tjednu života. Liječnici su prvo primijetili uvećan nuhalni nabor na vratu a zatim i ciste. Uglavnom ova dijagnoza je znak teškog genetskog oboljenja djeteta, što upućuje na neki od sindroma (Down, Edwards sindrom) pa do stanja u kojem će dijete bili kao biljčica. A česte su i srčane mane.
U to doba poslani smo brojnim ginekolozima – stručnjacima na tom području. Poruka koju smo dobivali je bila “mi ćemo TO riješiti”.
Izostanak podrške za drugačiji put
Nikad nismo čuli riječ dijete, beba, život, uvijek TO i aktivno poticanje na daljnje pretrage s ciljem pobačaja.
Pratio nas je osjećaj samoće, izoliranosti, ovisnosti o liječnicima kao autoritetima ali i izostanak podrške za drugačiji put, za put stvarno rješenje, a to je isti odnos prema svakom nerođenom djetetu – zdravom ili bolesnom.
Moj muž često zna i dan danas reći: ‘Trebalo je svaki dan ustati s dijagnozom, ići kroz dan i leći navečer sa sviješću da ne možeš ništa učiniti da tvome djetetu bude bolje’.
Ja sam u najtežem razdoblju potražila pomoć psihologa koji mi je puno pomogao. Posebno se sjećam jedne rečenice koja mi je otvorila oči i osvijestila me. A glasi: “Mama, vi imate dva prekrasna sina, trećeg na putu. Jednog dana kad budete sjedili sa svojim mužem i sinovima, ukoliko se ovo dijete ne rodi, vi ćete uvijek znati da još netko fali, vi ćete uvijek znati da nedostaje još jedan dio vas.
Potekle su mi suze…
Ribičić: Muževa potpora držala nas je na životu
Moj muž je cijelo vrijeme bio uz mene, uz nas i njegova potpora i snažne ruke držale su nas na životu.
Jako nas veseli kad smo čuli da je pokrenuta mreža potpore ženama sa spontanim pobačajem i teškim prenatalnim dijagnozama – RITA, koja danas pomaže ženama koje prolaze to što sam i ja.
I na kraju, iz dvije neuredne trudnoće, rođena su dva zdrava dječaka naš Josip i naš Ivan.
Ponekad se pitam što bi bilo s našom djecom da mi kao roditelji nismo svim srcem bili uz njih zdravih ili bolesnih? Oni nemaju nikoga na ovom svijetu osim nas…
Ponekad se pitam što bi bilo s našom djecom da smo slušali liječnike i da nismo svim srcem bili uz njih bili zdravi ili bolesni? Oni nemaju nikoga osim nas…
Izvor: frendica.online
