Yves Montand: pjevač, plesač glumac i zavodnik
Y

Yves Montand  rođen je 13.10.1921. u Italiji (Monsummano Toscana) kao Ivo Livi. Rođen je u skromnoj katoličkoj obitelji. Otac Giovanni proizvodio je metle. Majka Giuseppina Simoni bila je kućanica. Najmlađi je od troje djece. Najstarija je sestra Lydia Livi rođena 1915, godine a brat Giuliano Livi rođen je 1917. Obitelj je pred naletom fašizma 1924. pobjegla u francusku. Nastanili su se u Marseilleu.

Ives Montand – početak 

Karijeru započinje u lokalu Alcatraz u Marseilleu, gdje 1938. pjeva pjesme Treneta, Chevaliera, Fernandela te kaubojske i druge pjesme. Nakon burnih ratnih godina stigao je u Pariz i 1944. upoznao Édith Piaf koja ga je “uzela pod svoje”. Skrenula s dotadašnjeg repertoara i odgajala kao šansonijera, ubrzo jednog od najvrsnijih druge polovine 20. stoljeća. Iako samo interpret pjesama, bio je kompletna nadahnuta ličnost — glumac, plesač, pjevač i zabavljač. Njegov šarm, ljepota i dubina interpretacije te zanosni temperament ostali su do danas nenadmašni. Ugodan glas i perfektan scenski nastup, te interpretacija uvijek vrlo kvalitetnih pjesama doista su ga pretvorili u pravu instituciju francuske šansone.

Osim ležernosti i zabavnog karaktera jednog Chevaliera, Montand na scenu unosi i onu najvažniju komponentu šansone – kvalitetu teksta i nadahnutu interpretaciju pjesnika. Godine 1946. susreo se sa slavnim režiserom Marcelom Carnetom i pjesnikom Jacquesom Prévertom, što će biti još jednim prijelomnim dogođajem u životu. Postat će sjajan filmski glumac i najsuptilniji interpret poezije u šansoni. Nenadmašne su mu interpretacije Jacquesa Préverta.

Obiteljski život

1949. upoznaje glumicu Simone Signoret koja će mu ubrzo postati ženom i biti s njim do kraja života.

1951. oženio je Simone Signoret , a tijekom karijere glumili su u nekoliko zajedničkih filmova. Brak je trajao do njezine smrti 1985. Iako je Montand imao niz afera koje su i medijski praćene, nisu se rastali. Posebno je pažnju privukla veza s  Marilyn Monroe , s kojom je glumio u jednom od njezinih posljednjih filmova, Let’s Make Love .

Montand i Signoret nisu imali zajedničke djece. Simon je imala kćer Catherine Allégret iz prvog braka, a Yves je dobio sina Valentina u drugom braku. .

Montandovo jedino dijete, sin po imenu Valentin, kojeg je rodila njegova druga žena, Carole Amiel (r. 1960.), rođen je 1988. U tužbi za utvrđivanje očinstva koja je izazvala komešanje diljem Francuske, druga je žena optužila Montanda da je otac njezine kćeri i otišla na sud kako bi od njega dobili uzorak DNK . Montand je to odbio, no žena je ustrajala i nakon njegove smrti. Sudskom presudom koja je dospjela u međunarodne naslovnice, žena je dobila pravo da se Montand ekshumira i uzme uzorak.  Rezultati su pokazali da on nije biološki otac djevojčice

Pjevačka karijera

Montand je, uz E. Piaf, J. Greco, L. Ferréa i dr., bio jedan od najizrazitijih predstavnika pariškoga svijeta spektakla i popularne svakodnevice 1940-ih i 1950-ih, a istaknuo se posebno kao interpret šansona na tekstove J. Préverta (npr. Mrtvo lišće – Les Feuilles mortes; Barbara), L. Aragona, P. Éluarda i dr. Montandov topao i dubok glas te interpretativna inteligencija uz rafiniranu ravnotežu elegancije i prirodnosti postali su jednim od simbola francuskoga duha i kulture druge polovice XX. stoljeća.

Nakon što je 1965. izdao posljednji album i 1968. trijumfalno nastupio u Olympiji, napustio je glazbenu, kao što je to godinu dana prije (1967.) načinio Jacques Brel i potpuno se posvetio filmu.

Gluma

Istaknuo se i kao filmski i kazališni glumac, nastupivši u šezdesetak filmova. Na filmu je debitirao 1946. u Vratima noći (Les Portes de la nuit) M. Carnéa, a prvi je veći uspjeh postigao u Nadnici za strah (Le Salaire de la peur, 1953) H.-G. Clouzota. Karijeru mu obilježavaju likovi gubitnika umornih od života u tradiciji poetskoga realizma, kao i nastupi u djelima struje političkoga filma koji su u skladu s njegovim svojedobnim pripadništvom političkoj ljevici (npr. u trilogiji Costa-Gavrasa – Z, 1968., Priznanje – L’Aveu, 1969., i Opsadno stanje – L’État de siège, 1973). Ostale važnije uloge: Vještice iz Salema (Les Sorcières de Salem, 1957) Raymonda Rouleaua, Rat je završen (La Guerre est finie, 1966) A. Resnaisa, Crveni krug (Le Cercle rouge, 1970) J.-P. Melvillea, Sve je u redu (Tout va bien, 1972) J.-L. Godarda, Cesar i Rosalie (César et Rosalie, 1972) i Veseli drugari (Vincent, François, Paul … et les autres, 1975), oba C. Sauteta.

llllllllllllllllllllllllllllllll

Izvor: frendica.online

Podrži Frendica.online svojom donacijom

Podrži Frendica.online svojom donacijom