Gošća “55 minuta kod Željke Markić” bila je Branka Ćubelić (rođ. Dembić). Povratnica je iz Australije. Gđa Čubelić nedavno je iz Pertha preselila u kraj svojih predaka Zrin i tako postala prva župljanka župe Našašća sv. Križa nakon skoro 80 godina. Uspješna je poduzetnica. U Australiji je osnivačica hrvatskog folklornog društva i koreografkinja. ‘Kroz njene ruke’ prošlo je dvije tisuće djece koje su se upoznali s hrvatskom kulturom.
U podcastu govori o životu u Zrinu, povijesti tog kraja, svom poslu, razlikama između Hrvatske i Australije te mnogim drugim temama.
Cijeli razgovor s Brankom Ćubelić pogledajte ovdje:
Kakav je Zrin bio nekad?
2018. sam prvi put hodočastila u Zrin. Tamo sam upoznala Damira Borovčaka, koji piše o Zrinu. To je ranije bilo jedno prekrasno mjesto koje je imalo 850 stanovnika. Imalo je dvije škole i susjedna sela su dolazila u škole u Zrinu. Imali su četiri dućana, to je bilo obrtničko mjesto, imali su svoju općinu, svoju poštu. Čak devet mlinova, pomagali su razvoju i drugima. Tu je jedna stara gotička crkva na brdu iz 12. stoljeća, a da ne pričamo o tvrđavi – Nikola Šubić-Zrinjski je tu rođen, a njegov otac Nikola III. pokopan u crkvi sv. Marije Magdalene. Nažalost ništa nemamo dok nije dokumentirano, negdje napisano da se tu nalazi. Zrin je bio oltar domovine, kršćanstvo se tu branilo od Turaka.
Genocid nad Zrinjanima
8. rujna 1943. napravljen je ogroman genocid nad Zrinjanima. 291 osoba je pobijena, muškarci i žene. Pobijeni su na poljima, nisu bili vojnici, nisu pripadali niti ustašama niti partizanima. Dvije godine su vrbovali Zrinjane da idu u partizane, ali oni su to odbijali. Nisu bili svjesni da bi ih mogli napasti. Partizani i četnici te ljudi iz okolnih sela koji su skinuli četničke uniforme i otišli u partizane pobili su naše Zrinjane i ne znamo do danas gdje su sahranjeni. Negdje su pobacali tijela.Prošlo je 80 godina i istina polako izlazi van. Može se zahvaliti Borovčaku i gospođi Nadi Prkačin koja je napravila jedan jako dobar dokumentarni film.
Partizani su sve dokumentirali za vrijeme Drugog svjetskog rata – kad se dođe do Zrina piše kako će on biti primjer drugim mjestima, gdje je čisti hrvatski žitelj živio, ako se ne budu njima priključili. Ako se ne priključe da će ih pobiti. Kad su ih pobili lokalni su opljačkali sve što su imali, protjerali većinu žena i djece. Ostalo je samo 16 muškaraca živih, dobi preko 80 godina, te žene i djeca. Zatim su spalili Zrin do temelja, poravnali su ga sa zemljom.
Hrvati nikad nisu išli izvan svojih granica, samo su branili svoje.
Veza Ćubelić sa Zrinom
Djed mi je ubijen. Moj tata je bio dječak i on je preživio u Zrinu, zajedno sa svoje tri sestre i bakom. Kad se razgovara sa Zrinjanima, kad pričaju što su preživjeli u svojoj mladosti, nikada nisu spomenuli mržnju. Rekli su da ih ne mrze, nego žale.
Nama kao potomcima su pokrali djedove. Najmanje jedna osoba je stradala iz svake obitelji. Imamo bake, ali nitko od nas nije doživio da ima djeda. Čovjek se pita zašto.
Otimanje imovine Zrinjanima
1946. je došla depeša da sva pokretna i nepokretna imovina, bilo gdje su Zrinjani, ne samo u Zrinu, konfiscira. Ako je Zrinjanin živio u Petrinji ili u Zagrebu, koji je protjeran, da njegova imovina mora biti konfiscirana. Da nikada više nijedan Zrinjanin ili njegov potomak, njegova mačka, to je napisano u partizanskom dokumentu, ne smije se vratiti u Zrin. Do 1996. godine potajno su Zrinjani znali otići zapaliti svijeću. Te je godine bilo prvo hodočašće, dolazilo je puno ljudi. Kako bi rekao biskup Ivica Petanjak, koji je tada bio mladi svećenik, dolazilo je tko god je mogao hodati.
Do danas nitko nije odgovarao za to.
Depeša iz 1946. do danas je važeća. To nijedna vlast nije ispravila. Ta petokraka je jača od današnjih žigova. Zemlja je data Vlajima, kako su ih naši Zrinjani zvali, a ja ih volim zvati pravoslavnim Hrvatima. Politika je napravila svoje i to je tako.
1946. kad je konfiscirana imovina, data je srpskom stanovništvu. Oni su se doselili. Nosili su svoje brojeve kuća sa sobom. Tako ćete imati jednu kuću broj 40, a druga je 18. Nema reda.Oni su tu napravili matični ured i poštu. Mjesto su nazvali od 1943. Zrinj. Sada je opet Zrin. 1996. poslije Oluje puno njih je napustilo mjesto, otišli u Srbiju.
Ćubelić kupovanjem vraća djedovinu
Prije tri godine sam počela kupovati zemlju koja je konfiscirana. Najprije svoju djedovinu, a onda što god je netko htio prodati. Tako da se vrati u hrvatske ruke. To je naše, to je bilo naše. Ja njih ne protjerujem, dobro se slažemo, sada ih zapošljavam. Neka žive tu. Čak sam im pokazala što se tu doista dogodilo. Neka se samo zna istina.
Nažalost, nemamo dosta istraživača koji bi se time bavili.
Obnovila sam dvije kuće u Zrinu. Treća, drvena, je na jednom polju, a tu sam zasadila 10 tisuća sadnica lavande. Neka stabljike lavande predstavljaju Zrinjane kojima ne znamo gdje im je grob. Tu bi mogli razviti hodočasnički turizam. Željela bi da se ta stara kuća pretvori u Zavičajni dom Zrin. Imamo puno dokumentacije. Voljela bi da školsku djecu učimo što je tu bilo.
Želimo oživiti Zrin i kroz povijest i kroz budućnost. Zrinjani su me zadužili da radim ovo.
Ćubelić o poduzetništvu u Hrvatskoj
Lako je bilo meni otvoriti firmu, već sam ponijela nešto iz Australije, imala sam nešto u džepu. Nije lako početi od nule. Kad sam počela raditi prvo sam morala platiti obaveze Komori. Ja sam rekla da to neću platiti jer se nisam učlanila. Rekli su mi da je to obavezno, da ću dobiti ovrhu. S kojim pravom? To je komunistički mentalitet i to mi je teško shvatiti jer sam došla iz sređene države.
U Hrvatskoj koliko daješ za plaću toliko moraš dati za poreze. To nikako nisam mogla shvatiti. Smatram da treba ljudima dati pet godina slobodno od poreza. Ako netko želi imati pravu firmu prvo tri godine mora ulagati natrag u nju. Treba čovjeku dozvoliti da se digne, onda će imati otkud plaćati poreze.
U Hrvatskoj 70% ljudi je zaposleno u državnim firmama. 30% su srednji i mali poduzetnici. Nećemo pričati o velikim firmama. Pričamo o onome što pokreće zemlju i gospodarstvo.
Izvor: frendica.online
Photo: narod.hr
