Riječ disleksija nastala je iz grčke riječi “dys” (što znači slab, loš, neprimjeren) i riječi “lexsis” (jezik, riječ). Disleksija je, prema definiciji Orton Dyslexia Society, jedna od nekoliko teškoća u učenju. To je jezično utemeljen poremećaj konstitucijskog podrijetla koji obilježavaju teškoće u kodiranju pojedinih riječi, a koje obično odražavaju nedostatne sposobnosti fonološke obrade. Teškoće u dekodiranju pojedinih riječi su neočekivane s obzirom na dob i ostale kognitivne i akademske sposobnosti; one nisu rezultat općih razvojnih ili senzoričkih teškoća. Disleksija se očituje različitim teškoćama u različitim oblicima jezika, često uključujući uz probleme čitanja i ozbiljne probleme u stjecanju vještine pisanja. (Orton Dyslexia Society Research Comittee,1996.) objašnjava Ines Galić-Jušić prof.logoped
Što je disleksija?
Naziv disleksija novijeg je datuma, pripada nazivima nastalima prema kriterijima opisa ponašanja osobe i funkcija koje su nedostatne. Prijašnji nazivi sadržavali su ono što se tada smatralo uzrokom smetnji u čitanju. Takvi su bili medicinski nazivi, poput “minimalna cerebralna disfunkcija”, “organski poremećaj” ili “psihoneurološki poremećaj”. Osim ovih naziva prema uzroku bilo je i više naziva stvorenih također prema opisu ponašanja, kao što su smetnje čitanja, teškoće čitanja, poremećaji čitanja i teškoće učenja. Podrazumijevalo se da su teškoće čitanja blaže od poremećaja čitanja.
Disleksija se često naziva razvojnom (engleski: developing dyslexia), a neki autori, poput britanskog neurologa Critchleya (1978. godine), za razvojnu disleksiju kažu: “To je poremećaj u učenju koji započinje s teškoćama pri učenju i čitanju, a poslije lošim pravopisom i odsutnošću lakog baratanja pisanim jezikom, za razliku od govornog jezika. Kognitivne je naravi i često genetski uvjetovana. Nije uzrokovana intelektualnim nedostacima, manjkavim socio-kulturnim prilikama, načinom poučavanja niti ikakvim poznatim neurološkim oštećenjem. Najvjerojatnije je specifični poremećaj u sazrijevanju koji dijelom iščezava kako dijete postaje starije. Moguće ga je znatno smanjiti pravodobnom i ciljanom pomoći”.
Medicinska klasifikacija disleksije
U medicinskoj klasifikaciji bolesti DSM IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorder – međunarodna klasifikacija mentalnih poremećaja) definira se kao poremećaj pri čitanju što je danas i općeprihvaćen prijevod riječi – disleksija. Prema ovoj klasifikaciji bitno obilježje poremećaja u čitanju je dostignuta razina čitanja (tj. točnost u čitanju, brzina i razumijevanje mjereni individualizirano standardiziranim testovima) koja je znatno niža od očekivane s obzirom na kronološku dob osobe, izmjerenu inteligenciju i obrazovanje primjereno dobi. Smetnje u čitanju znatno utječu na dostignutu akademsku razinu ili svakodnevne aktivnosti u kojima se zahtijeva vještina čitanja. U osoba s poremećajem u čitanju glasno čitanje karakterizirano je iskrivljavanjem, zamjenama ili ispuštanjima, sporošću i pogreškama u razumijevanju. (DSM IV, 1996.)
Britanska udruga za disleksiju određuje ju kao specifičnu teškoću u učenju, konstitucionalnog podrijetla, prisutnu u jednom ili više aspekata – čitanja i pisanja te pisanog jezika koja može biti udružena s teškoćama u brojnim područjima. Vezana je uz korištenje pisanog koda (alfabetskih, numeričkih i muzičkih zapisa) premda često pogađa i oralni jezik do nekog stupnja. (British Dyslexia Association, 1989.)
DISLEKSIJA U ŠIREM I UŽEM SMISLU
Nabrojena bitna obilježja disleksije (u istoimenom poglavlju) opisuju ovaj sindrom u širem smislu te riječi.
Ono što disleksiju opisuje u užem smislu jesu smetnje u brzini i točnosti čitanja. Ove su smetnje različite od nespecifičnih poremećaja čitanja uzrokovanih zaostajanjem u mentalnom razvoju. U nespecifične poremećaje spadaju oštećenje vida ili sluha, nedovoljno razvijeni govor ili zanemarenost djece iz nepovoljnih obiteljskih prilika. One su brojnije i stabilnije u svojem pojavljivanju. To znači da se podjednako mogu pojavljivati u kraćim i dužim riječima, u poznatim i u manje poznatim riječima. Ono što disleksiju čini specifičnim poremećajem pri čitanju je i značajan izostanak napretka u nekim aspektima čitanja (kod svakoga je to individualno), kao što su: razumijevanje kraćih riječi apstraktnog značenja, riječi kojima se imenuju prostorno-vremenski odnosi, složenica kojima hrvatski jezik obiluje i drugih.
Izvor: frendica.online
Photo: pixabay
