Razgovarali smo s mladim supružnicima Marinom i Domagojem o njihovim počecima i odluci za brak te kako tu odluku danas zajednički žive. Otkrili su nam kako je Tečaj komunikacije o. Viktora Grbeše, na koji su odvojeno krenuli, usmjerio njihovu bračnu i obiteljsku komunikaciju. Obitelj Andrijanić svjedoči o važnosti muške i ženske perspektive u bračnoj komunikaciji i koji su izazovi komunikacije s djecom. Također, Marina se bavi logoterapijom te objašnjava zašto je važno u obiteljskoj svakodnevici nadići okolnosti koje su nam „zadane“.
1. Možete nam ukratko predstaviti obitelj Andrijanić?
Marina: Mi smo obitelj Andrijanić koju čine suprug Domagoj (33 god), supruga Marina (36 god), sinovi Matej (4,5 god) i Pavao (2 god). Također, imamo i dvoje dječice na Nebu. U braku smo skoro punih 7 godina. Muž Domagoj je zaposlen, dok sam ja trenutno s djecom doma uz povremene logoterapijske razgovore s klijentima koje baš krećem raditi, čemu se jako veselim i za čim sam čeznula već dulje vrijeme.
2. Kako ste se vi upoznali i zaljubili?
Marina: Upoznali smo se na Tečaju komunikacija u Remetama koje je tada vodio karmelićanin o. Viktor Grbeša. Svatko od nas zasebno je išao prije kod njega na individualne razgovore, sa svrhom većeg psihološkog i duhovnog rasta. Već na prvom zajedničkom susretu, Domagoj je sjeo kraj mene. Nismo se prije poznavali, ali smo čuli jedno za drugo preko jedne naše drage zajedničke prijateljice. Domagoju je, zbog povremenih izostanaka, trebala nadoknada predavanja, a ja sam se ponudila da mu prenesem tu teoriju. O. Viktor nas je potaknuo da tu nadoknadu odradimo uživo i tako je dogorena naša prva kava. Rekla bih da je za mene to tada bilo „TO“. Još uvijek pamtim taj osjećaj kad sam odlazila doma s kave, oduševljenje Domagojem i njegovom otvorenošću, prirodnošću, slobodom da bude to što jest – bez maski. Zadivila me njegova odvažnost. Upravo tu odvažnost potvrdio je na našem drugom susretu kada je rekao da se želi sa mnom družiti i vidjeti u kojem smjeru to može ići, može li postati nešto ozbiljno. Iznenadilo me i oduševilo da dečko mlađi od mene zaista zna što hoće. Svakim sljedećim susretom rasla je naša zaljubljenost i postupno je sazrijevala u odluka za brak. Zaručili smo se nakon 9 mjeseci veze, pod misom na sam Božić što ću zauvijek pamtiti kao najromantičniji trenutak. Imala sam prije iskustvo dužih veza, nakon kojih sam zapravo okvirno znala što želim od budućeg muža, a jasnije sam znala što ne želim. Mogu samo reći da mi je Bog, po zagovoru sv. Josipa, dao osobu koja je nadmašila sva moja očekivanja i koja je uistinu odgovor za moje srce.
Domagoj: Naša zajednička prijateljica pričala mi je o Marini i htjela nas je ona upoznati, ali do tog susreta nikako nije dolazilo. No, svakako mi je pobudila zanimanje za nju. Kada sam došao na Tečaj komunikacije, otprilike sam ju, po priči, prepoznao i sjeo kraj nje. Prije naše prve kave otišao sam u svoju župu, u sadašnju Baziliku Duha Svetog, i pomolio sam se pred kipom sv. Ante. Na toj kavi otvoreno smo razgovarali o svemu pa tako i o svojim grijesima, slabostima i borbama. Ta otvorenost nas je oboje iznenadila. Bog je ispunio želje moga srca. Svoje druženje smo produbljivali i nastavili smo zajedno odlaziti kod o. Viktora na razgovore u kojima nam je on pomagao u našoj komunikaciji i određenoj pripremi za brak. Kada je sazrela u mom srcu odluka za brak, nisam želio više tratiti vrijeme nego sam htio da se taj sakramenat ženidbe dogodi čim prije. Tako je nekako i bilo, vjenčali smo se točno 6 mjeseci od zaruka.
3. Kako izgleda dinamika života u vašoj 4-eročlanoj obitelji?
Marina: Domagoj radi u smjenama, jutarnja i popodnevna pa dinamika ovisi o tome, no ono najbitnije zapravo ostaje isto. Kad se probudim, najčešće tek krenem pozdravljati Gospodina i zahvaljivati Mu za današnji dan te zamoliti za pomoć kroz sve situacije u danu i već se netko od dječaka budi. Tada kreće ta rutina. Doručak i odvođenje starijeg sina u vrtić. Zatim igra sa mlađim sinom i kuhanje, ručak, pospremanje i njegovo popodnevno spavanje. Upravo to popodnevno spavanje je moja oaza u danu. To je vrijeme od nekih sat i pol koje iskoristim za osobnu molitvu s Ocem; za čitanje, najčešće, duhovnog štiva (ponekad je to i štivo psihološkog ili pedagoškog karaktera) ili sv. Pisma; za zagovornu molitvu. To je vrijeme mira i dolaženja k sebi i k Ocu. Kasnije opet kreće rutina, buđenje mlađeg sina i odlazak po starijeg u vrtić. Zatim se smjenjuju igra i obroci, zajedno s pospremanjem u nekoliko krugova i tako sve do kasnije večeri. Prije počinka uspijemo izmoliti Anđelu čuvaru i zaspimo, češće roditelji brže od djece. Za duhovni život i rast mi puno znači što sam već tri godine članica zajednice Košute, molitvene zajednice žena i majki. Nalazimo se četvrtkom na molitvi i klanjanju i tako produbljujemo svoj odnos s Bogom i gradimo naše zajedništvo.
Domagoj: Ujutro, bez obzira na smjenu toga tjedna, nastojim pročitati Evanđelje dana i o njemu kratko promisliti. Potom slijedi ta rutina koju je Marina opisala. Trudim se kroz dan upućivati strelovite molitve. Navečer nađem vremena za poslušati ili nešto od duhovne glazbe ili pratiti postove nekih svećenika i vjerskih zajednica na Instagramu. Također, jednom tjedno imam susret sa svojom muškom molitvenom zajednicom Serviam, na koju nastojim otići kad god me obveze ne sprječavaju u tome. Jednom mjesečno nalazim se i sa dečkima iz svoje male grupe koja je dio molitvene zajednice muževa Zahari.
4. Koliko vam logoterapija pomaže u svakodnevici?
Marina: Logoterapija se jednostavno živi. Tko je u kršćanskom braku i tko je roditelj, živi načela logoterapije znao on za njih ili ne. Temeljna vrijednost koja se ističe u logoterapiji jest autotranscendencija, odnosno samonadilaženje. Što je to – zna svatko tko zapravo ljubi i sebe svakodnevno zaboravlja radi potreba drugih (muža, djece). Logoterapeut svojim klijentima nastoji uvijek pomoći vidjeti u čemu su oni slobodni, usprkos okolnostima koje su nam često zadane. Ako ništa ne možemo promijeniti u svom životu, uvijek nam preostaje izabrati svoj stav prema datim okolnostima i prema patnji samoj. Možemo odlučiti hoće li naša patnja biti otkupljujuća ili ne. Smatram da to radi svatko tko se uistinu trudi živjeti svoju vjeru i ispuniti zadaću u svom staležu. Jedna rečenica s nedavno održanog seminara u Zagrebu će mi zauvijek ostati u mislima i srcu, a ona kaže: „Usudi se živjeti prema Božjim obećanjima, a ne prema okolnostima koje nas snalaze.“ Okolnosti su često suprotne Božjim obećanjima te od nas zahtijevaju rizik vjere. Ta vjera je nešto što se u logoterapiji naziva prapovjerenjem. Konkretno mi je znanje logoterapije, kao i iskustvo odlazaka kod kognitivno bihevioralne psihoterapeutkinje, pomoglo u suočavanju sa strahovima koji su se izrodili uslijed nekih težih situacija u braku, kao npr. sponatani pobačaji. Bježanje od straha zapravo samo rađa još većim strahom dok suočavanje s njim, uz podršku druge osobe, donosi slobodu.
5. Zašto je u obitelji važna komunikacija?
Marina: Komunikacija je potrebna da se svaki član obitelji može izreći – reći svoje potrebe, misli i emocije, da može biti saslušan i u konačnici prihvaćen, voljen. Dobra komunikacija postavlja temelj za zajednički rast. Komunikacija je, osim razmjene informacija, svojevrsna razmjena srca među osobama.
Domagoj: Komunikacija je također potrebna i kako bismo kao obitelj mogli doći do zajedničkog cilja i rješenja.
6. Koje su razlike u komunikaciji između supružnika, muške i ženske perspektive i kako se to odražava u obiteljskom životu?
Domagoj: Meni je komunikacija bitna da mogu doći do zajedničkog dogovora ili rješenja neke situacije. Nastojim komunikacijom izraziti sebe i bolje upoznati svoju suprugu. Poteškoće u komunikaciji sa suprugom su mi to što nemam uvijek kapacitet za slušanje i upijanje toliko emocija te onda nisam sposoban utješiti ili razumjeti ju. Ponekad bih htio da ona preskoči svoju bujicu misli i emocija te kaže što konkretno treba ili želi od mene. Vjerujem da bi i ona to htjela, no često to jednostavno ne može jer drugačije funkcionira. Također, kao što smo učili na samom Tečaju komunikacija, izazov je ne počinjati rečenice s „Ti“ nakon kojih najčešće uslijedi ono netočno „nikad“ ili „uvijek“. Takav neasertivan način komunikacije ne završi dobro.
Marina: Ja kao supruga imam potrebu svome mužu, koji mi je najbliskija osoba, iznijeti svaku svoju misao i emociju – bilo lijepu, bilo tešku. Domagoj ima jako dobar kapacitet za slušanje, no ponekad mu bude svega previše. Dogodi se to prelijevanje – njegova čaša bude odavno puna, dok ja nastavljam i dalje nalijevati. Tada najčešće dođe do sukoba. Na kraju shvatim i sama da sam zapravo uslijed tih mnogo izgovorenih riječi trebala reći da želim, npr. samo zagrljaj ili ohrabrenje, da svakako nisam tražila rješenje situacije. Da bih to mogla, zapravo trebam dobro poznavati sebe i svoju nutrinu. No, to nije uvijek tako jer uslijed svih obaveza i briga, često se zaboravi pogledati u miru što se stvarno nalazi u mojoj nutrini. U svakom slučaju, komunikacija se neprestano uči i mijenja. Samim ulaskom u brak doživjeli smo kao da moramo sve ispočetka učiti. Tako je i sa svakim dolaskom djeteta. Čini mi se da će tako biti cijeli život i da to znači rasti. Ono što mislim da sam već dobrim djelom naučila jest da ne pretpostavljam i ne očekujem što bi moj suprug trebao misliti, znati ili učiniti. Trebam tražiti što mi treba, trebam pitati što drugi misli i što drugi želi od mene. Općenito je izazov u odnosima, pa tako i u braku, naučiti razdijeliti tuđu ranjenost koja izbija iz njegova govora i svoju vlastitu odgovornost. Tko to dobro savlada, mislim da neće imati puno problema s osjećajem nerealne/prekomjerne krivnje u odnosu. Nama su tu puno pomogli drugi ljudi – svećenici, terapeuti, ali i prijatelji.
7. Što vas je iznenadilo kad ste počeli dobivati djecu, što je bilo „bolje“, a što „gore“ od vaših očekivanja u roditeljstvu?
Domagoj: Ono lijepo u roditeljstvu što je bolje nego što sam očekivao je npr. osjećaj radosti i ostvarenja kad dijete reagira na mene kao oca, na moje podražaje. Osjećam ispunjenje i ostvarenje kad mogu odgovoriti na potrebe svoje djece. Također, nisam prije mogao zamisliti taj osjećaj bliskosti koji imam sada kao muž i otac. Ono gore nego što sam očekivao jest ta količina stresa do koje zna doći uslijed mnogih neprospavanih noći, čestih bolesti djeteta i moje zabrinutosti vezane uz to. Općenito je mnogo njihovih potreba koje čekaju moj odgovor i koje trebam staviti ispred svojih.
Marina: Bolje od svih mojih očekivanja je prije svega količina ljubavi koju nisam mogla nikada prije niti zamisliti te kako je ljubav prema svakom članu drugačija, posebna i ostale ne umanjuje zbog toga. Majčinstvo mi daje sasvim novu dimenziju kao ženi, nove visine i dubine. Osjećaj je doista veličanstven – sudjelovati u stvaranju novog života i njegovom donošenju na svijet. To je baš jedno prekrasno otajstvo. Što je bilo gore nego sam očekivala? Majčinstvo sam zamišljala ovako: šetam s bebom u kolicima, uživam u prirodi oko sebe, u miru sam, pijem kavicu i družim se s meni dragim ljudima. Kao da će sve biti po starom, uz eto taj dodatak nove osobe kraj mene. Bilo je sve suprotno zapravo. Zapravo, tu ima pregršt prekinutih šetnji, nepopijenih kava, mnogo neprospavanih noći, iscrpljenost, narušeno zdravlje uslijed zaboravljanja vlastitih potreba. Rekla bih da se u svakom slučaju učim svojski boriti za sebe i svoje potrebe, što prije nisam morala na ovakav način.
8. Koji su izazovi komunikacije s djecom?
Domagoj: Izazov u komunikaciji s djecom mi je tražiti načine kako da ih dovedem do toga da naprave što se od njih traži – ne kroz prisilu ili prijetnje, nego im pomagati da uvide što je dobro za njih te da odaberu učiniti nešto upravo zato što je to dobro. To, naravno, još ne mogu s dvogodišnjakom. Izazov mi je ostati strpljiv i dosljedan u pokazivanju onoga što je ispravno.
Marina: Meni je definitivno izazov nositi se s dječjim tantrumima i općenito tim izljevima emocija te u tome pokušati ostati što smirenija. Ponekad mi je izazov prepoznati što zapravo dijete želi, koja se njegova istinska potreba krije ispod te bučne vanjštine. Kada sam dobro sama sa sobom, tada mogu i jasnije čuti dječje srce, razumjeti ga i na njega odgovoriti.
9. Savjet drugim obiteljima koje imaju poteškoća u komunikaciji?
Domagoj: Svakako savjetujemo drugima da se usude potražit pomoć treće osobe – svećenika, psihologa pa i prijatelja koji žele saslušati u ljubavi i imaju nekog iskustva u izgradnji bliskih odnosa. Mi smo i prije braka, ali i u braku išli svaki zasebno na takve razgovore, ali i zajednički. Jako je bitno, često i presudno, da su dvije osobe u određenom odnosu otvorene za promjenu i rad na sebi. Jednako tako je bitno znati da je ipak Bog glavni u svemu i da je On taj koji sve proviđa.
10. Kako pronalazite svoje vrijeme kao supružnici?
Marina: Najkvalitetnije vrijeme za sebe uspjevamo naći kada nam bake i djedovi preuzmu djecu. Tada volimo raditi ono što smo i davno prije često radili – šetnje centrom grada ili u prirodi, opuštene kave i sl. Trudimo se ponekad navečer ostati budni duže od djece te zajedno pogledati neki film, seriju, popiti ponekad čašu bambusa – no, rekla bih da su to neumoljive bitke u kojima se do zadnjeg časa ne zna pobjednik. Također, ponekad iskoristimo vrijeme kad nam djeca zaspu u autu za vožnju gradom i neometajući razgovor uz kavu za van. Vrijeme samo za nas dvoje je od presudne važnosti. Uvijek smo osjetili na svojoj komunkaciji i osjećaju bliskosti kada smo zaboravljali jedno drugom posvetiti određeno vrijeme. Nisu uvijek potrebni sati, ponekad je dovoljno nekoliko kvalitetnih rečenica – možda i jedna – da se bliskost obnovi i srca susretnu.
Izvor: frendica.hr
, supruga Marina (36 god), sinovi Matej (4,5 god) i Pavao (2 god).){kind=link}