Komunikacija s djecom, prema djeci i među djecom jedna je od temeljnih uloga roditelja i/ili skrbnika, posebice u ranijem djetinjstvu i odrastanju. Nenasilna komunikacija, kao i nasilna, ne uključuje nasilno ponašanje prema djeci već se odnosi na način na koji im se odrasli obraćaju. Već sam početak razgovora s djetetom otkriva koji način komunikcije koristite.
Naše prosudbe pri odabiru ispravnog komunikacijskog obrasca omogućuju nam dublju i iskreniju te snažniju povezanost s djetetom, što u konačnici, posebice kod djeteta, vodi do povjerenja prema odrasloj osobi, piše asistentica na Odjelu za komunikologiju Leali Osmančević na mrežnoj stranici Hrvatskog društva bračnih i obiteljskih savjetovatelja.
Važnost komunikacije
Komunikacijskih obrazaca je mnogo, no u nastavku su navedeni negativni, i pozitivni, odnosno nenasilni načini komunikacije prema djeci. Primjerice, ako svoje nezadovoljstvo prema nečemu što je dijete učinilo iskazujemo tako što time započinjemo komunikaciju, kod djece se javlja otpor i ljutnja te se smanjuje okvir unutar kojeg oni mogu pojasniti zašto su nešto pogrešno učinili.
Tako rečenica: „Jako sam nezadovoljan tvojim ponašanjem danas i znaš koliko je to nepristojno.“ kod djeteta ne može prouzrokovati reakciju pokajanja jer je odmah okrivljeno za nešto. Umjesto toga, korisno je koristiti obrasce koji započinju pitanjem „Zašto si to učinio?“
Nenasilna komunikacija
Nenasilna komunikacija ujedno je i jednostavna komunikacija kroz koju jednim pitanjem zašto, nakon djetetovog odgovora, nastavljamo s razgovorom. S druge strane, u prvom primjeru, gdje dijete može početi razvijati scenarije da će biti kažnjeno, razviti osjećaj straha, osobne ljutnje i slično, mjesta za razgovor je sve manje.
Nasilni oblici komunikacije kroz koje ispoljavamo negativne osjećaje prema djetetu ne štete samo djeci već i nama odraslima. Najčešće, gotovo u pravilu, zbog vlastitih očekivanja od djeteta. Čim se ona ne ispune, i kod nas se javlja nezadovoljstvo, tuga, ljutnja, sram i slično, ovisno o kontekstu situacije. Jednako je i s nenasilnom komunikacijom – što više upoznajemo djecu kroz jednostavna pitanja, to imamo više prilike razgovarati s njima, čuti njihove razloge, pojasniti svaki od njih (što je pozitivno, i obvezno reći zašto je to tako) te se zaključno dogovoriti i takvim načinom steći prvotno spomenuto povjerenje koje je u nenasilnoj komunikaciji – obostrano.
Komunikaciju treba planirati samo u okviru tema
Zaključno, komunikaciju s djecom ne treba planirati do granice u kojoj ona prelazi u scenarije, odnosno naša predviđanja „Sigurno će mi odgovoriti ovako, čim mu spomenem tu situaciju.“ Tako ponovno ne ostavljamo prostora djetetu, ali ovoga puta ni sebi za izlazak iz „zacrtanih“ okvira. Komunikaciju i razgovor odnosno dijalog možemo planirati u kontekstu tema koje želimo obuhvatiti, ali nikada ne bismo trebali zamišljati kako će razgovor izgledati. Posebice ne s djecom – nepredvidljivim, čudnovatim, ali uvijek iskrenim bićima kojima samo treba dati priliku kroz prostor i vrijeme u kojima i oni imaju pravo reći što misle, što im smeta, što vole, čega se boje.
Ono što kao odrasli smijemo na kratko učiniti jest zamijeniti uloge u glavi i staviti se u djetetov položaj. Sigurno bi i svi odrasli koji ovo čitaju željeli reći što misle, što im smeta, što vole, čega se boje – osobi koja im to dopušta i kojoj vjeruju.
Izvor: frendica.hr
