1. Možete nam ukratko predstaviti obitelj Cindrić?
Našu obitelj čine supružnici Simona (32) i David (32) te djeca Chiara (7), Natanael (5), Noemi (3), Marija Jozefina (1) i peto dijete na putu. Živimo u Sesvetama, u braku smo skoro 10 godina i imamo obiteljski obrt Play&Pray. Trudimo se rasti u svetosti, vršiti Božju volju i svakodnevno umirati sebi kako bi Isus rastao u nama i našoj obitelji.
2. Kako ste se vi upoznali i zaljubili?
David: Upoznali smo se na molitvenom susretu zajednice Totus Tuus u Čakovcu 2007. godine. Nedugo nakon toga počeli smo se dopisivati, a kad sam saznao da je Simona u nekoj postojećoj vezi u kojoj nije bila sretna, pomogao sam joj da ju prekine. Nedugo nakon tog prekida smo prohodali i tako je započelo naše 6-godišnje hodanje u čistoći. Nakon 5 godina veze, osjetio sam snažan poticaj na brak koji me dugo nije puštao. Nakon niza potvrda sa raznih strana da je to zaista Božja volja, zaručili smo se na 3. godini fakulteta i vjenčali se 13.7.2013. nakon završene 4. godine. Zadnju godinu smo kao bračni par zajedno živjeli u Studentskom domu te uz Božju pomoć oboje diplomirali u roku. Ubrzo nakon diplome, Bog nam je providio poslove te smo pomalo počeli „graditi” obitelj uz svakodnevno predanje Bogu i želji da vršimo Njegovu volju.
Simona: Kad pogledamo unatrag, možemo reći da su naše upoznavanje i veza bili velika Božja providnost. Način na koji nas je On po Mariji doveo jedno drugome u život je zaista velika milost. Kad pogledamo koliko se toga trebalo dogoditi u životima nas i naših obitelji da bi se naši putevi sastali, ne možemo ne vidjeti kako je to predivna slika Božje ljubavi i vodstva naših života, čak i kad toga nismo bili svjesni.
3. Kako izgleda dinamika života u 6-eročlanoj obitelji?
David: Samo pitanje već na neki način daje odgovor – dinamično. U katoličkoj višečlanoj obitelji s malom djecom nema praznih trenutaka dosade, ni puno vremena za odmor. Iako nam organizacija vremena često nije jača strana, pokušavamo si odrediti prioritete i prihvatiti ako ne uspijemo napraviti ono na dnu ljestvice. Dan započinjemo posvetom Mariji i Josipu, zazivom Duha Svetog i arkanđela Mihaela te kratkom osobnom molitvom. Ako uspijemo, pročitamo i dnevna liturgijska čitanja uz razmatranje. Po putu do škole i posla moli se jedna, a po povratku druga krunica. Oni koji su doma mole kod kuće, a nakon doručka kreće kuhanje ručka i igra te obavljanje kućanskih poslova. Po povratku iz škole i s posla zajedno ručamo te, ovisno o danu u tjednu, nastavljamo sa svojim obvezama. Trudimo se što češće zajedno otići na misu, a nakon večere molimo zajedničku krunicu, osobnu molitvu, pročitamo Marijinu poruku i uključimo ostale pobožnosti, ovisno o razdoblju i liturgijskom vremenu (godišnja priprava za posvetu Mariji ili sv. Josipu, neka devetnica i slično). Djeca obavezno sudjeluju svaki sa svojom deseticom krunice, a ostalo koliko uspiju. Kako imamo obrt za izradu drvenih didaktičkih igračaka, nakita, krunica itd, ovisno o narudžbama, i to pokušavamo nekako uklopiti. Ne uspijevamo sve svaki dan, ali prioritet nam je da Boga stavimo na prvo mjesto pa sve ostalo nekako dođe na svoje.
Simona: Život u našoj obitelji ispunjen je svakodnevnim izazovima, služenjem, žrtvama i traženjem Božje prisutnosti. Dan u našoj obitelji je zapravo jako bogat, nikad ne znaš što te čeka. Osobno mi pomaže svaki dan gledati kao novu priliku i jedan veliki dar. Ako sam jučer pala u svojoj slabosti, danas imam priliku biti bolja. Imam priliku naći Gospodina upravo u tim teškoćama, iznova staviti osmijeh na lice i tražiti Gospodina da mi vrati radost svoga spasenja. Među najmanjima svaki dan imaš priliku vidjeti gdje si slab, gdje padaš i u čemu se trebaš mijenjati. Djeca su stvarno uprisutnjenje Isusa u obitelji. Nedugo sam u jednoj knjizi pročitala tekst koji me potaknuo da zaista u svom mužu, djeci pa i u bebi pod svojim srcem vidim Isusa i da se zapitam kako bi u određenoj situaciji postupila prema toj osobi kad bi u njoj gledala Isusa. Oduvijek sam nekako bila lošija u organizaciji i stvaranju rutina pa bih se loše osjećala kad mi nešto nije uspijevalo. Često sam bila frustrirana i uspoređivala se s drugima, no to je jedna velika greška koju mi mame često činimo. U zadnjih nekoliko godina, Bog mi je potvrdio da ta moja slabost u organizaciji i nije tako loša jer na taj način se mogu više otvoriti djelovanju Duha Svetoga i molim Ga da vodi svaki naš dan. Kad god bi se potrudila napraviti planove, redovito su padali u vodu i mijenjali se iz tjedna u tjedan, pa čak i u toku jednog dana po nekoliko puta. Život s puno mališana je poprilično nepredvidiv i zato je zapravo otvorenost Duhu Svetom najbolja organizacija ikad. S puno djece naučiš da Gospodin u tebi može puno više nego si ikad mislio da ti sam možeš. Meni je zapravo predivno kako se s brojem djece događa obrnuta logika. Sa svakim djetetom više – On radi više u meni, više postajem slaba da bi On bio jak u meni, više je vremena za neke stvari za koje sam mislila da prije nikad ne bih mogla ili stigla. Npr. kad smo imali jedno dijete, često nisam uspjela ni skuhati ručak do kasno popodne. Danas je to posve druga priča, naučiš da te vodi Duh Sveti pa tako puno toga obavljaš usput kad si u nekom dijelu stana. Uvijek bi dobro došao koji sat više u danu, ali ovako svaki dan učim vidjeti što je važno, a što može pričekati do bolje prilike. Tako učim biti strpljiva sa samom sobom. S djecom naučiš da nije važno je li sve oko tebe savršeno posloženo i napravljeno baš kako si zamislio, nego da je bitnije kakav si ti u tome i jesi li danas dovoljno pobijedio sebe u služenju i ljubavi ili još ima sebičnosti u tebi. Prema svemu navedenom, naši su dani poprilično skloni promjenama, ali i velikoj kreativnosti. Od rutina, tu su svakako jutarnje predanje u molitvi, oblačenje, pospremanje kreveta, odlazak najstarije kćeri u školu i supruga na posao, ali sve ostalo je poprilično podložno promjeni, od molitvenog plana do ostalih stvari. Za mene je važno da hvatam i najmanju rupicu kako bih bila s Gospodinom, čula Njegovu riječ i išla naprijed. Kad se više napajam na pravom izvoru, moj dan je ljepši i uviđam da se važno uvijek iznova vraćati Njemu, čak i malim zazivima. Otkad sam se odlučila da svakodnevno razmatram Riječ Božju (barem nekoliko minuta), On mi daje hranu i snagu da se nosim sa svim napetostima i izazovima, da nikad ne gubim nadu i kad se čini najteže, da znam da će biti bolje.
4. Kako ste kao obitelj započeli korizmeni hod?
David: Zaista se trudimo kao obitelj hodati u korak s crkvenom liturgijskom godinom i ne samo sudjelovati u crkvenim obredima, nego ih na poseban način i uprisutniti u našoj maloj kućnoj „crkvi“. Tako smo i ove korizme na Čistu srijedu svi zajedno otišli na misu i obred pepeljenja, a kod kuće smo još jednom pročitali i komentirali misna čitanja te isprintali bojanku sa simbolima pepelnice koju su djeca bojala.
Simona: U početku korizme osluškivali smo gdje nas Gospodin poziva na promjenu, a onda smo donijeli zasebne i zajedničke odluke. Kako određeno liturgijsko vrijeme donosi nove stvari, tako i mi pripremamo aktivnosti koje radimo kroz taj dio godine. Djeca se naročito raduju tim promjenama pa nam nikad nije dosadno.
5. Kako uključiti djecu u korizmene aktivnosti?
David: Tu zaista postoji cijela lepeza mogućnosti. S njima možemo uvijek biti kreativni i na razne načine ih uključiti u događaje određenog liturgijskog vremena. Na primjer, mi smo po zidu hodnika i dnevnog boravka zalijepili postaje križnog puta kojeg su obojala djeca. Svakog petka netko od njih nosi križ i svijeće te zajedno po tim postajama molimo križni put. Također smo uredili i kućni oltar sa prigodnim korizmenim motivima i bojama, na frižider smo stavili korizmeni kalendar i za svako dijete zapisali što su odlučili ili čega su se odrekli ove korizme. Neovisno o korizmenom vremenu i odlukama koje su donijeli, svaku srijedu i petak poste od slatkoga i to im je stvarno ušlo u naviku. Na taj način ih pomalo učimo odricanju i žrtvi kroz konkretna djela. Korizmeno vrijeme je vrlo bogato različitim motivima i događajima, tako da se uz malo kreativnosti i mašte zaista može puno toga napraviti s djecom kako bi im se to vrijeme zauvijek urezalo u pamćenje.
6. Jeste li prije braka razgovarali o djeci i broju djece?
David: Jesmo, i to u više navrata. To je također bila i jedna od tema koju smo prolazili na trodnevnom zaručničkom vikendu na Taboru. Oboje smo oduvijek htjeli imati veću obitelj i nikad se nismo ograničavali na određeni broj djece. Nekako smo se od početka složili da ćemo to prepustiti Bogu i da ćemo biti otvoreni životu. Vjerovali smo da će se On uvijek brinuti za nas i da će providjeti sve što nam je potrebno za svako dijete.
Simona: Sjećam se da smo još na zaručničkom vikendu prihvatili da postoji mogućnost i da ne možemo imati djecu (imali smo baš i primjer bračnog para koji je svjedočio o tom križu) tako da smo od početka braka ušli otvoreni Njegovoj volji za nas i za svako dijete osluškivali Njega. Shvatili smo već tada da smo od početka obitelj bez obzira imali djecu ili ne i da On odlučuje na koji način će nas upotrijebiti (bilo kroz služenje svojoj obitelji ili na drugim područjima). I dan danas molimo i osluškujemo kada je vrijeme za sljedeće dijete. Kad prođe razdoblje nakon poroda, opet se iznova pitamo kako i kada i molimo gotovo svaki dan jedan Slava Ocu zajedno na nakanu da nam Gospodin pokaže svoju volju za sljedeće dijete. Tako da je svako naše dijete željeno i očekivano s radošću. Puno puta nije bilo lako i imali smo brdo napasti. U tim je situacijama važno sebe preispitati (koliko sam sebičan u tome) i uvijek sve strahove, želje pa i svako bračno darivanje, predavati Njemu. Gospodin nam je pokazao da On daje život kad On želi, a ne mi. On je taj koji kaže u kojem trenutku i hoće li to biti DA ili NE.
7. Što vas je iznenadilo kad ste počeli dobivati djecu?
David: Možda nas je najviše iznenadilo kad bi se uhvatili da činimo upravo ono što smo sami sebi obećali da nikad nećemo raditi kad budemo imali svoju djecu. Kad shvatiš da nije u tvojoj moći samo tako preko noći promijeniti naučene obrasce ponašanja, ne preostaje ti drugo nego pasti na koljena i moliti Boga da te promijeni. Sve to dio je Božje obiteljske pedagogije u kojoj kroz našu djecu uočavamo svoje slabosti na kojima trebamo poraditi. Također, iznenadilo nas je i to kako nije moguće svako dijete odgajati na isti način jer je svatko stvoren sa svojom osobnošću i svako dijete ima svoj jezik ljubavi kojim se moramo naučiti govoriti.
Simona: Mene je najviše iznenadilo kako se ljubav umnaža sa svakim djetetom, koliko možeš svakog voljeti na jedinstven način i gledati u Njemu ljepotu stvaranja. To je veliko Božje čudo. Moram priznati da u početku nisam toliko to cijenila, no kako su pristizala djeca, sve više vidiš kako je svaki od njih vrijedan i predivan (tako vidimo širu sliku kako je svaki od nas vrijedan u Božjim očima i važan upravo takav, kako bi svi zajedno bili jedno tijelo, a Krist glava).
8. Što je bilo „bolje“, a što „gore“ od vaših očekivanja u roditeljstvu?
David: Iako smo puno puta slušali i vidjeli kako djeca mogu razveseliti čovjeka, doživjeti to od svoje djece je nešto potpuno novo. Nevjerojatno kako taj nevini dječji osmijeh može otjerati svu tvoju nervozu, umor, rastresenost i srdžbu. Koliko god bio ljut na njihovo ponašanje, taj osmijeh te uvijek razoruža. To je možda jedna od stvari koja je bolja od očekivanog.
Kad malo bolje razmislimo, izvor svih naših frustracija sa djecom su naša neispunjena očekivanja. Očekujemo da će mirno sjediti u crkvi, da će pojesti svaki skuhani obrok, da će pospremiti za sobom, da će uvijek podijeliti svoju igračku s braćom ili da neće vrištati baš u trenutku kad razgovaramo na telefon. Iako je razlog njihovih loših postupaka najčešće umor, glad ili nešto slično. Sva ta neispunjena očekivanja su izvori naših svakodnevnih frustracija. Iz toga lako možemo zaključiti da ima puno stvari gorih od očekivanog, ali kad si posvijestimo da su to mala djeca koja tek uče o životu i da su naša očekivanja često nerealna i pretjerana, tad shvatimo da je sve kako treba biti. Možda djeca neće mirno sjediti i moliti za vrijeme krunice, možda neće sudjelovati u sviranju i pjevanju, možda im sport neće biti bolja strana, ali to je u redu. Na nama je da prepoznamo ono u čemu uživaju i da to u njima potičemo. Istodobno da sebe vježbamo u strpljivosti i da kroz taj odgoj onda shvatimo koliko Bog ima strpljenja s nama.
Simona: Ima zaista puno lijepih, ali i onih teških strana. Svakako mislim da je roditeljstvo velik i nezasluženi dar i da te nijedna knjiga ne može pripremiti za to. Učimo cijeli život s njima. Djeca su jedno veliko bogatstvo i svaki je roditelj jedinstven kao takav. Svaki od nas radi kako najbolje zna. Puno smo imali stavova ili zamisli prije nego smo dobili djecu, no mnogi se sruše u trenutku konkretnih situacija kad moraš brzo reagirati, a ponekad ne uspiješ onako kako bi htio. Meni se definitivno srušio neki idealizam koji sam imala prije braka, pa čak i o sebi. Iako uvijek nekako povučena kao osoba u djetinjstvu, nisam znala koliko djeca iz tebe mogu izvući ono najbolje, ali i najgore. Nekad je najteže gledati sebe koliko si slab u određenim situacijama i reagiraš onako kako ne bi htio ili kako si mislio da nikad nećeš. Jedna od težih stvari je definitivno oprostiti samome sebi i prihvatiti se slabim kako bi te Bog mogao izliječiti upravo takvog i uskrsnuti u tebi kroz tvoje rane.
9. Savjet drugim obiteljima zašto vrijedi biti otvoren životu?
David: Prva zapovijed koju je Bog dao Adamu i Evi je „plodite se i množite“. Mogao im je reći bilo što drugo, ali nije. Bračnim parovima Bog je povjerio tu čast da sudjeluju u stvaranju novog života kao njegovi sukreatori. Naš brak mora biti slika Presvetog Trojstva gdje iz naše međusobne ljubavi proizlazi novi život. Svatko od nas je rođen po otvorenosti životu naših roditelja. Sklapanjem sakramenta braka pred oltarom smo obećali da ćemo primati djecu iz ljubavi. Dužni smo poštivati to obećanje i biti oni po kojima će se nastaviti taj Božji dar života, a za to imamo samo nekih 20-ak godina plodnosti žene. Ako ne postoji ozbiljna zapreka za trudnoću, nemamo se pravo zatvoriti za život jer je svrha svakog braka dobro supružnika te rađanje i odgoj djece. Ako živimo s Bogom, neće nas nikad ostaviti same u toj zadaći i uvijek će se pobrinuti da sa svakim djetetom dolazi i financijski blagoslov. Sami smo se više puta u to uvjerili. Isus je rekao: „Tko prima jednog od ovih najmanjih, mene prima.“ Bog na poseban način ulazi u obitelj po djeci. Ta zadaća nije lagana, ali za sve ono što vrijedi u životu trebamo se potruditi.
Simona: Puno smo pričali o otvorenosti životu međusobno i s drugim obiteljima i nedavno sam baš pročitala u Katekizmu katoličke crkve retke koji su mi potvrdili što znači biti otvoren životu i zašto je to najbolje za svakoga od nas. Zatvorenošću za život, ograničavaš sebe pa i Boga (koji poštuje tvoju slobodu). Međutim, time gubiš trajnu priliku otkriti koji je bio Božji plan za tebe. Mi smo čak i odgovorni za tu zadaću koju nam je Bog namijenio i svaki će od nas odgovarati pred Bogom jesmo li izvršili ono obećanje na dan vjenčanja, ali i zadatak koji je On namijenio cijelom čovječanstvu. Kaže tamo da ta vlast koju nam je Bog dao na zemlji ne smije biti svojevoljna, niti rušilačko gospodstvo, nego sudjelovanje u Njegovoj providnosti prema stvorenjima. Mislim da je jako malo razloga zbog kojih možemo reći „ne“ Gospodinu za život. Nešto najljepše kod otvorenosti životu je otkrivanje kako je Bog velik i što sve može učiniti kad Mu vjeruješ, čak i u najtežim okolnostima ili neizvjesnostima života. Jedan film koji svakako preporučamo pogledati je divna priča o životu i važnosti odluke za život i u najgorim situacijama – Lifemark.
10. Kako pronalazite svoje vrijeme kao supružnici?
David: Najčešće odricanjem od sna. Kroz dan je jednostavno prevelika dinamika da odvojimo vrijeme za bilo što više od rješavanja tekućih stvari. Ako želimo zajedno provesti kvalitetno vrijeme, to je uvijek tek kad djeca zaspu. Nemamo u blizini roditelje koji mogu uskočiti kod čuvanja djece, tako da je trenutno to jedini način. Ponekad jednostavno i uz najbolju volju zaspimo od iscrpljenosti, ali kad se izborimo za to vrijeme, znamo zajedno moliti, razgovarati, nešto pogledati ili nešto izrađivati. U svakom slučaju, to vrijeme nikad ne dolazi samo od sebe, već se uvijek za njega treba izboriti.
Simona: Kao što David kaže, ti su trenuci u kasnim satima, ali vrijedni svake minute. Cijeli je brak i ljubav prema supružniku jedna odluka („LJUBAV JE ODLUKA“ je jedna od rečenica koja mi se urezala u pamćenje još na zaručničkom vikendu). Ljubav nisu osjećaji, nego jedna velika borba za drugoga, odlučiti se svaki dan voljeti, tražiti vrijeme za drugoga, izboriti se za njega, staviti ga ispred svojih želja i sebičnosti, tražiti način da ga razveseliš, da pronađeš male znakove pažnje kako bi mu pokazao da ti je važan,. To znači biti uz drugoga čak i kad te povrijedio. To je definitivno izazov za nas oboje. Kroz dan se trudimo staviti jedan drugog ispred djece (u smislu prvo pozdraviti jedno drugo pa onda djecu; ili kad nešto dogovaramo, a djeca uskaču sa svojim pitanjima, da im damo do znanja da je i naš razgovor važan i da trebaju naučiti pričekati.) Trudimo se da ne zaboravimo da je brak naš prvi poziv i da jedno u drugome uvijek iznova tražimo Isusa i Njegovu ljubav. Nalazimo također te male trenutke da dijelimo jedan s drugim doživljaje riječi Božje ili nešto gdje nas je Bog dotaknuo ili što nas je iznutra slomilo, promijenilo. Tu se najviše povezujemo iznutra i rastemo u zajedništvu. Pomažemo jedno drugome više upoznati Njega i naučiti biti bolji. Trudimo se i zajedno pogledati neke stvari koje su nam zanimljive, bilo o vjeri, braku, djeci ili svjedočanstva pa prokomentirati zajedno, podijeliti mišljenja i naći zajedničko mišljenje o određenoj temi. Definitivno je izazov uz toliko male djece naći „naše vrijeme“ i jako ovisi o određenom razdoblju (npr. radi li se o maloj bebi ili je možda netko bolestan pa se često budi i treba pomoć i služenje). Trenutno nam je Bog dao milost i blagoslov da sva djeca spavaju kroz noć i ne bude se često tako da iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, tražimo način da i nas dvoje budemo zajedno. Neizmjerno i neprocjenjivo je koliko znači suprugova prisutnost u mom životu. Kad mi je teško, nema ljepšeg od zagrljaja mog muža, čak i bez riječi. To je jedan od vidljivih znakova Božje prisutnosti. Čak i kad su neke napetosti među nama, znati u srcu da ga voliš bez obzira na sve i da te on voli kako god sad bilo teško razdoblje, zaista je neprocjenjivo. Kad se oboje trudimo staviti Boga na prvo mjesto, znamo da će On sve posložiti.
Izvor: frendica.hr
