Mnogi su se roditelji susreli s ponašanjem svog (ili tuđeg) djeteta koje lako postaje frustrirano, odnosno ljutito. U tim situacijama dijete nerijetko udara, pljuje, štipa, grize, čupa, trga ili baca stvari… Odnosno, dijete traži načine suprotstavljanja kako bi postiglo ono što želi ili kako bi izrazilo ljutnju. Iz svega toga vidimo kako se djeca od najranije dobi susreću s agresivnim ponašanjima. Najčešće do toga dolazi jer se ne mogu verbalno izraziti pa posljedično ne mogu objasniti što žele i što im smeta. Zbog agresivnog ponašanja djecu se često naziva „zločestim“. Međutim, je li takav stav opravdan?
Kako se nositi s konfliktom od najranijih dana
Prof. Vedrana Lovrečić Pavlović, psihologinja i psihoterapeutkinja, piše za MAMATATAJA kako dječja agresivnost nije nenormalna pojava. Naime, dijete koje raste i razvija se ima normalan agresivni nagon koji potječe iz aktivne strane čovjekove prirode, iz težnje da se raste i ovlada životom. Drugim riječima, dječja agresivnost je normalna razvojna pojava te trebamo razmišljati na način da fokus sa djeteta prebacimo na roditelja. Roditelj treba biti zreo u dovoljnoj mjeri da ga dječja ponašanja koja „izlaze iz okvira” – dijete koje bjesni i ljuti se – ne sablažnjavaju i ne blokiraju.
Zanimljiv je i sljedeći uvid psihologinje i psihoterapeutkinje. Ako dijete raste u obitelji gdje se povremena međusobna ljutnja, bijes i nezadovoljstvo otvoreno verbalno iskazuju i čine dio odnosa ne ugrožavajući sam odnos, takvo dijete vrlo vjerojatno neće imati problema sa sviješću o vlastitoj agresivnosti, a time ni s njezinom kontrolom. S druge strane, djeca koja nemaju priliku ući u konflikt ili svjedočiti „zdravom konfliktu“, kasnije se u životu s konfliktima ne znaju nositi. Često će tada reagirati pretjerano se povlačeći ili pak razarajući sve pred sobom. Jer, ako želimo da dijete stekne vlastitu individualnost, trebamo biti autoritet protiv kojega se može pobuniti. Takav autoritet nikako ne može biti popustljiv moderan roditelj koji u strci svakodnevnice ne može otrpjeti dječje suze i dječji bijes. Naravno, stvari i situacije kojima smo kao roditelji svakodnevno izloženi, nikako nisu crno-bijele.
Ako će roditelj reagirati agresivno, djeca po modelu uče da je agresija prihvatljiv način reagiranja
Jedna mama, primjerice, kad vidi da njezin trogodišnjak iz ljutnje krene lupati samoga sebe, kaže sinu onako zaštitnički i ozbiljno: „Tko to tuče mog Luku? Nitko ga ne smije lupati!” Na takvu roditeljsku reakciju, dječak se prvo malo zbunio, a onda krenuo smijati… Najbitnije je uvijek imati na mu kako djeca uče iz primjera odraslih koji ih odgajaju. Ako će roditelj reagirati agresivno, djeca po modelu uče da je agresija prihvatljiv način reagiranja. Kada primijetite da vaše dijete „gubi kontrolu“, zaustavite to ponašanje te mu pružite podršku i utjehu. Razmislite jesu li se nedavno dogodile situacije koje su mogle utjecati na to ponašanje te koliko ono traje. Usmjerite se na to kako kao roditelji konkretno možemo pomoći djetetu.
To je svakako otkriti prave uzroke agresije, pomoći djetetu u verbalizaciji, biti miran i dosljedan u svojim postupcima, ne kažnjavati, ne tražiti od djeteta objašnjenje, vlastitim primjerom pokazati pozitivan način. Zatim pokušati predvidjeti i izbjeći situacije u kojima bi se agresija mogla pojaviti, ponuditi djeci dovoljno različitih aktivnosti i igračaka kako se ne bi sukobljavala oko njih, osigurati djetetu dovoljno prostora i aktivnosti za „pražnjenje” energije te dosljedno provoditi red i raspored u svakodnevnom životu. I ono najbitnije, sve to s puno ljubavi.
Kako agresivnost u medijima utječe na djecu?
Zanimljivo je ovdje izdvoji još situaciju koja u posljednje vrijeme nerijetko izaziva agresiju kod djece različite dobi. Sve je više agresivnih ispada kod djece kad im se zabrane mobiteli, tableti i ostali ekrani, a porast agresije među djecom dovodi se u vezu i s nasilnim videoigrama kojima su izloženi. To su samo neki od „okidača“ modernog vremena u kojemu živimo. Međutim, za sve vrste agresije vrijede isti već izdvojeni savjeti. Važno je da djeca od odraslih nauče da je ljutnja normalna ljudska emocija i da postoje prihvatljivi i sigurni načini njezinog izražavanja. Tu možete biti i vrlo kreativni – neki roditelji s djecom izrađuju balone koje pune rižom ili plastelinom koje onda djeca mogu stiskati kada su ljuta. Neki pak imaju „emocionalni termometar” gdje djeca mogu označiti kako se osjećaju. Puno ideja dostupno je i na Internetu, a vaša obitelj možda zajednički smisli i nešto novo.
Izvor: frendica.hr
