Kako je Gospa vidiocima objavila ‘fatimsku tajnu’

K

Kako je objavljena ‘fatimska tajna’: 13. srpnja 1917. godine dogodilo se treće ukazanje, u kojemu je Gospa djeci objavila tri dijela tajne: prva dva dijela za javnost su bila objavljena 1942., a treći 2000., prenosi bitno.net.

Ujutro 13. srpnja neka je neodoljiva sila ponukala Luciju da ipak krene na put, i to da najprije ode do svojih rođaka, koji su još bili kod kuće i uplakani klečali uz krevet zato što nisu htjeli sami otići u Cova da Iriju. Nije im bilo lako stići do mjesta ukazanja zbog mnoštva koje se naguravalo putem. Sve je teklo po dogovoru: tek što su djeca počela moliti krunicu kod česmine, ugledala su već uobičajen odsjaj svjetla.

‘Nastavite moliti krunicu svakoga dana kako biste izmolili mir u svijetu i kraj rata’

Evo kako je Lucija iznijela razgovor toga dana: „‘Što želite od mene?’, upitala sam. ‘Želim da dođete ovamo trinaestog idućega mjeseca, da nastavite moliti krunicu svakoga dana u čast Gospi od Krunice, kako biste izmolili mir u svijetu i kraj rata, jer samo će vam krunica moći pomoći.’ ‘Molim Vas da nam kažete tko ste i da učinite neko čudo kako bi svi povjerovali da nam se Vi ukazujete.’ ‘Nastavite dolaziti ovamo svakoga mjeseca.

U listopadu ću vam reći tko sam i što želim i učinit ću čudo koje će svi moći vidjeti i povjerovati.’ Potom sam iznijela nekoliko molbi kojih se ne sjećam dobro. Sjećam se da mi je Gospa rekla kako treba moliti krunicu da bi se izmolile te milosti tijekom godine. I dodala je: Prinosite žrtve za grješnike, i mnogo puta izgovarajte, osobito svaki put kada učinite neku žrtvu: ‘O moj Isuse, to je tebi za ljubav, za obraćenje grješnika i kao naknada za sve uvrjede koje se nanose Bezgrješnom Srcu Marijinu’. Izgovorivši to, ponovno je raširila ruke, kao i prethodna dva mjeseca.“ Odmah potom pokazala je i objasnila tri dijela tajne.

U svakom od prva tri ukazanja, Gospa je bila raširila ruke i zatim ih spustila: „Prema tumačenju sestre Lucije, taj položaj Gospinih ruku predstavlja brižnu gestu majke koja podiže dijete kada padne: lijeva ga ruka pridiže sa zemlje, a desna podupire i miluje. Tako se ona uvijek s ljubavlju brine za djecu koja padnu u kaljužu boli i grijeha. Svima nudi svoju zaštitu, želi svima pomoći da se podignu i da hode u dobru, što je jedini put sreće.“

Lucijina majka iskazivala je svoje nezadovoljstvo

Na povratku kući, Lucijina je majka još jednom iskazala svoje nezadovoljstvo i idućih joj je dana nastavila predbacivati: „Jadni ljudi, zavaravate ih svojim izmišljotinama, doista ne znam kako da ih oslobodim zablude.“ Odlučna u nakani da je navede priznati laž, ponovno ju je odvela k župniku, usput svrativši u kuću rođakinje Olimpije, tako da je Lucija mogla reći Jacinti što se događa: „Odmah ću ustati i pozvati Franju. Otići ćemo do tvog zdenca moliti. Kad budeš gotova, dođi tamo“, odgovorila joj je sestrična.

Župnik ju je i ovaj put primio s blagošću i ispitivao nježno i ozbiljno, služeći se i pokojim lukavstvom kako bi vidio proturječi li djevojčica onomu što je prije rekla. Njegov je zaključak ponovno bio neodređen: „Ne znam što reći ili što učiniti u svemu ovome!“ Lucija je otrčala do zdenca i našla ono dvoje kako mole na koljenima: „Čim su me vidjeli, Jacinta je dotrčala zagrliti me i pitati kako je prošlo. Ispričala sam joj, a ona mi je rekla: ‘Vidiš? Ne trebamo se ničega bojati! Ona će nam Gospođa uvijek pomagati, jako nas voli!’“

Tajna koja se sastoji od tri zasebna dijela

Nakon ukazanja 13. srpnja 1917. vidiocima je odmah bilo jasno da se tajna koju su netom primili sastoji od tri zasebna dijela. Prva dva dijela tajne Lucija je prvi put zapisala u Trećem sjećanju, pisanomu između 26. srpnja i 31. kolovoza 1941., a potom i u Četvrtom sjećanju, napisanom između 7. listopada i 8. prosinca iste godine: oba su teksta odmah nakon dovršetka bili predani monsinjoru Joséu Alvesu Correiji da Silvi, biskupu Leirije.

Prvi ih je javno obznanio otac Luis Gonzaga da Fonseca u četvrtom izdanju svojih Fatimskih čudesa, objavljenih u travnju 1942. No taj je tekst bio prepravljen u dvije bitne točke koje se odnose na Rusiju i njezinu posvetu, iz razloga vezanih uz politiku i rat koji se vodio. Originalna je verzija u cijelosti bila objavljena 13. listopada, kad je u Portugalu objavljeno treće izdanje biografije Jacinta. Fatimski cvijet kanonika Joséa Galambe de Oliveire, s predgovorom lisabonskoga patrijarha, kardinala Manuela Gonçalvesa Cerejeire.

Viđenje koje je trajalo samo trenutak

Verzija koju, uz nekoliko pojašnjenja, ovdje sada donosimo, službeni je prijevod iz Vatikana. Treba imati na umu da u Lucijinu zapisu nema jasne razlike između prvog i drugog dijela:

„Gospa nam je pokazala veliko ognjeno more, koje kao da je bilo ispod zemlje. U taj oganj bijahu bačeni demoni i duše u ljudskom obličju, što bijahu nalik prozirnoj žeravici crne ili brončane boje. Plutali su u toj velikoj vatri, a plamenovi što su izvirali iz njih zajedno s velikim oblacima dima svako malo su ih bacali u zrak da bi potom opet, bez težine i ravnoteže, padali natrag kao iskre velikog ognja, uslijed krikova i jauka boli i očaja tako da smo se prestravili i počeli drhtati od straha.

Demone se moglo razaznati po njihovu užasnom i odbojnom obličju zastrašujućih nepoznatih životinja, a bijahu crni i prozirni. To je viđenje trajalo samo jedan trenutak. Nikada nećemo moći dovoljno zahvaliti našoj nebeskoj Majci što nas je pripravila na to obećanjem da će nas povesti u nebo, prvoga puta kad nam se ukazala. U suprotnom, mislim da bismo bili umrli od straha i užasa.

‘Bog želi u svijetu uspostaviti pobožnost mojemu Bezgrješnom Srcu’

Tada je Djevica izložila Božji plan: „Da ih spasi, Bog želi u svijetu uspostaviti pobožnost mojemu Bezgrješnom Srcu. Ako ono što ću vam reći bude učinjeno, mnoge će duše biti spašene i nastupit će mir. Rat će završiti; ali ako ljudi ne prestanu vrijeđati Boga, tada će drugi, još (‘još’ nema u portugalskom originalu, nap.a.) gori rat buknuti za vrijeme pontifikata (‘kraljevanja’ u portugalskom izvorniku, nap.a.) Pija XI. Kada vidite noć rasvijetljenu nepoznatom svjetlošću (koju je Lucija identificirala u ‘aurori borealis’ koja se u velikom dijelu Europe vidjela u noći 25. siječnja 1938., nap.a.), znajte da vam to Bog daje znak da će ratom, glađu i progonima Crkve i Svetog Oca kazniti svijet zbog njegovih zločina. Da se to spriječi, doći ću zatražiti posvetu Rusije (u prvoj verziji oca Gonzage da Fonsece pisalo je ‘svijeta’ umjesto ‘Rusije’, nap.a.) mojemu Bezgrješnom Srcu i pričest prvim subotama kao zadovoljštinu.

Ako se učini po mojim zahtjevima, Rusija će se obratiti i nastupit će mir; ako ne (u prvoj verziji oca Gonzage da Fonsece pisalo je ‘isprazna propaganda’, nap.a.), rasut će svoje zablude širom svijeta, potičući ratove i progone Crkve. Dobri će podnositi mučeništva, Sveti Otac mnogo će morati trpjeti; brojni će narodi biti uništeni. Moje će Bezgrješno Srce na koncu pobijediti. Sveti Otac posvetit će mi Rusiju, Rusija će se obratiti i svijetu će biti darovano razdoblje mira.“ U Četvrtom sjećanju odmah nakon te rečenice Lucija citira sljedeće Djevičine riječi: „U Portugalu će se uvijek sačuvati nauk vjere; itd. Nikomu o tome ne govorite. Franji da, njemu možete reći.“

Konačni čovjekov cilj je nebo

Trebalo je pričekati 13. svibnja 2000., kada se u Fatimi održavala svečanost proglašenja blaženim Franje i Jacinte Marto, koju je predvodio Ivan Pavao II. Papa je u propovijedi naglasio kako je „fatimska poruka poziv na obraćenje, poziv ljudima da napuste ‘zmajevu igru’ (usp. Otk 12), kojemu rep ‘povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju.’ (prema jednom tumačenju Otkrivenja, ovaj se dio odnosi na ljude Crkve, nap.a.).

Konačni čovjekov cilj je nebo, njegov istinski dom u kojem nebeski Otac u svojoj milosrdnoj ljubavi svakog iščekuje. Bog ne želi da itko bude izgubljen; upravo je zato prije dvije tisuće godina poslao na zemlju svoga Sina koji je došao ‘potražiti i spasiti izgubljeno’ (Lk 19,10). Spasio nas je svojom smrću na križu. Neka nitko ne obezvređuje taj Križ! Isus je umro i uskrsnuo da bude ‘prvorođenac među mnogom braćom’ (Rim 8,29). U svojoj majčinskoj brizi Presveta je Djevica došla ovdje, u Fatimu, da zamoli ljude da ‘više ne vrijeđaju Boga, našega Gospodina, koji je već mnogo izvrijeđan’. Majčinska je bol potiče da govori; u pitanju je sudbina njezine djece“.

U dokumentaciji koju je Kongregacija pripremila bile su i fotografije rukopisa sestre Lucije

Na kraju mise kardinal državni tajnik Angelo Sodano najavio je da je Papa, „kako bi vjernicima omogućio bolje razumijevanje poruke Gospe Fatimske, Kongregaciji za nauk vjere povjerio zadaću da javno objavi treći dio tajne nakon što pripravi prikladan komentar“. Tekst je bio predstavljen 26. lipnja na konferenciji za tisak koju su održali prefekt i tajnik bivšega Svetog Oficija, odnosno kardinal Joseph Ratzinger i nadbiskup Tarcisio Bertone. S Lucijine strane, Bertone je kao razlog kašnjenja u utvrđivanju događaja i riječi u pisanom tekstu naveo „rigoroznu predaju ‘tajne’ od strane ‘Naše Gospe’, a istodobno nepovjerenje vjerskih autoriteta (također i unutar kongregacije sestara dorotejki).“

U dokumentaciji koju je Kongregacija pripremila bile su i fotografije rukopisa sestre Lucije, školskoga rukopisa, preciznog i brižnog, koji je kardinal Bertone poslije pokazao na televiziji: list presavijen napola (i još jednom presavijen kako bi mogao stati u omotnicu), na način da ima četiri stranice, svaka sa 16 vodoravnih redaka, poput papira za pisma koji se koristio prije nekoliko desetljeća ili središnje stranice u bilježnici.

Ovo je službeni prijevod portugalskog originala, također i ovdje s ponekom napomenom: „J. (Isus) M. (Marija) J. (Josip) Treći dio tajne objavljene 13. srpnja 1917. u Cova da Iriji u Fatimi.

‘Anđeo je desnom rukom pokazao na zemlju i povikao snažnim glasom: Pokora, pokora, pokora!’

Pišem iz poslušnosti Tebi, moj Bože, koji mi to zapovijedaš po njegovoj preuzvišenosti, biskupu Leirije, i po Tvojoj i mojoj Presvetoj Majci.

Nakon dva dijela koja sam već izložila, s lijeve strane naše Gospe i malo iznad nje, ugledasmo Anđela s ognjenim mačem u lijevoj ruci što je sijevao i sipao plamenove koji su izgledali kao da će zapaliti svijet, ali gasnuli su u dodiru sa sjajem što ga je iz svoje desne ruke prema njemu upravljala naša Gospa (U prijevodu koji je predložila prof. Mariagrazia Russo, smatra se vjerojatnijim da Gospa pruža ruku ne prema Anđelu, nego prema plamenovima, nap.a.). Anđeo je desnom rukom pokazao na zemlju i povikao snažnim glasom: Pokora, pokora, pokora! I, u beskrajnom svjetlu koje je Bog, ugledasmo: ‘slično kako se ljudi doimaju kad prolaze ispred zrcala’ biskupa odjevena u bijelo, ‘predosjećali smo da je to Sveti Otac.’ Mnogi drugi biskupi, svećenici, redovnici i redovnice uspinjali su se na visoku planinu kojoj je na vrhu bio velik križ, kao izrađen od grubih greda hrasta plutnjaka.

‘Sveti je Otac prošao velikim gradom koji je ležao napola u ruševinama’

Prije nego je tu dospio, Sveti je Otac prošao velikim gradom koji je ležao napola u ruševinama te je, nesigurna koraka i napol podrhtavajući, ražalošćen (prof. Russo kao alternativu predlaže “utučen, pritisnut, ponižen, umrtvljen”, nap.a.) boli i tugom, molio (prof. Russo predlaže “napredovao moleći”) za duše mrtvaca na koje je nailazio na putu (prof. Russo predlaže “usput”, nap.a.). Stigavši na vrh planine i kleknuvši u podnožje velikoga križa, skupina vojnika ubila ga je metcima i strjelicama, a jednako tako pomriješe jedan za drugim (prof. Russo predlaže “umiru polagano jedan za drugim”, nap.a.) i biskupi, svećenici, redovnici i redovnice, te razni vjernici laici, različitih staleža i položaja. Pod obje prečke križa stajao je po jedan anđeo s kristalnim škropilom u ruci. U njih su skupljali krv mučenika i njome škropili duše što su prilazile Bogu.”

Izvor: frendica.hr/bitno.net