Čudotvorna medaljica: kako se blažena Djevica ukazala sv. Katarine Laboure?

Sv. Katarina Laboure rodila se 1806. godine u selu Fain-les-Moutiersu. U biskupiji Dijon u Francuskoj. Roditelji su joj bili pobožni i ugledni. Katarina se već u ranim godinama djetinjstva odlikovala naročitom pobožnošću. U svojoj devetoj godini izgubila je majku. Tada se izručila Djevici Mariji: “Sada ćeš ti biti moja majka”. Dvije godine bila je kod svoje tetke. Zatim se vratila k ocu. Odvažno se prihvatila kućnih poslova. Ujedno je revno vršila pobožne vježbe bilo kod kuće, bilo u crkvi. Rano je primila prvu sv. pričest. Cijelog se života odlikovala ljubavlju prema presvetoj Euharistiji.

Sv. Katarina Laboure odlučila se pridružiti Kćerima kršćanske ljubavi

Odlučila je stupiti u družbu Kćeri kršćanske ljubavi nadajući se da će tako lakše raditi na usavršavanju duhovnog života. Otac se tome usprotivio pa je Katarina svoj plan odgodila za kasnije i čvrsto se pouzdala u Božju pomoć. Otac se kasnije ipak predomislio i ona je stupila u Družbu.

Ukazanje blažene Djevice 

Kao novakinji ukazala joj se blažena Djevica, najprije u noći od 18. na 19. srpnja 1830. godine. U tom joj je ukazanju navijestila da će Bog njoj povjeriti neku posebnu zadaću. Drugi put joj se ukazala 27. studenog iste godine i objavila joj posebnu medaljicu te naložila da se pobrine oko izrade medaljice. Tu je zadaću s mnogo poteškoća uspjela ostvariti tek nakon dvije godine. Kad je medaljica bila izrađena i prodrla medu vjernike, blažena je Djevica preko nje činila mnoga čudesa te ju je pobožni puk nazvao “Čudotvorna medaljica”.

Sv. Katarina Laboure je nakon novicijata cijeli život posvetila njezi staraca

Kad je završila novicijat, radila je u staračkom domu u Engheimu blizu Pariza. Tu je ostala do kraja života: posvetila se njegovanju staraca s posebnom ljubavlju, požrtvovnošću i strpljivošću. Nemoguće je prenaglasiti njezinu silnu ljubav prema blaženoj Djevici. Cijelog života iskazivala joj je srdačnu zahvalnost za one trenutke koje je proživjela gledajući je licem u lice.

Sv. Katarina je bila tako ponizna da sve do njezine smrti, tj. 46 godina, nitko nije znao da joj se ukazala blažena Djevica i preko nje poslala svijetu Čudotvornu medaljicu. Umrla je 31. prosinca 1876. godine. Blaženom je proglašena 28. svibnja 1933., a svetom 27. srpnja 1947. godine.

Čudotvorna medaljica

Sve što je doživjela ispričala je sestra Katarina u ispovjedaonici svome ispovjedniku g. Aladelu. Osobito ono: “Daj napraviti medaljicu po ovom uzorku”. Ispovjednik g. Aladel je izjavio: “Priznajem da sam sve to držao golom prijevarom njezine pobožne mašte”. Ali Katarina mu se ponovno i uporno obraćala. On ju je znao primati s podsmijehom. Čak ju je ponižavao. Kasnije se ipak predomislio. Katarina je dala toliko dokaza o svojoj iskrenosti da se je bojao i nadalje protiviti, u strahu da se ne protivi samoj Majci Božjoj. Čitavu stvar je povjerio pariškom nadbiskupu. Nadbiskup mu je odgovorio da u svemu tome nema ništa protiv vjere. Te da će biti suglasni i Crkva i vjernici ako dade napraviti medaljicu. On vidi u tome samo sredstvo za štovanje Majke Božje. Prvu medaljicu želi imati baš on, nadbiskup sam.

Pariški nadbiskup prvi je počeo nositi medaljicu

Tek nakon dvije godine Katarina je doživjela ispunjenje želje presvete Djevice. G. Aladel je kod industrijalca Vachettea naručio dvadeset tisuća medaljica. O pojedinostima u vezi s oblikom medaljice neprestano je ispitivao s. Katarinu, a nju nije nimalo zamaralo odgovarati mu na sva pitanja. Čim se medaljica počela širiti, odmah su se počela događati i čudesa. Prvi se medaljicom poslužio pariški nadbiskup. On je prvi prokušao njezinu moć.

Naime, njegov bivši prijatelj, biskup de Pradt, ležao je na smrt bolestan. I duša mu je bila na smrt bolesna. Otpao je od Crkve. Smrt samo što nije nastupila. Nadbiskup posjeti svoga znanca u njegovu stanu i reče mu:”Dragi prijatelju, što će biti od vas ako budete naskoro morali stupiti pred sud Božji?”

“Javno mnijenje smatra da sam ja neprijatelj Crkve, da su moji nazori pogrešni. Možda su oni koji tako misle, u pravu. Ali, gospodine, sve su vaše riječi uzaludne. Ne trpim nikakvo miješanje u svoje stvari. Ako se moje stanovište ne dopada Crkvi, neka me izopći”.

Čudotovrni utjecaj medaljice na nadbiskupovog bivšeg prijatelja

Nadbiskup je već i prije mnogo nastojao oko toga da svog prijatelja pomiri s Bogom i Crkvom, osobito zbog toga što bi njegova tvrdokornost bila na veliku sablazan vjernicima i jako oružje neprijateljima sv. Crkve. Htio je još govoriti kako bi ga u zadnji čas spasio od vječne propasti. Ali bolesniku je bilo dosta: jednostavno je pokazao vrata visokom posjetitelju.

Sav utučen nadbiskup se udaljio. No, ipak nije izgubio nadu. Medaljicu, koju je nosio sa sobom, pritisne na svoje srce, opetujući uzdah: “O Marijo, bez grijeha začeta…” Jedva je napustio kuću bolesnika, kad je taj postao napadno uzrujan. “Pozovite nadbiskupa, zaklinjem vas, pozo­vite ga natrag, ali odmah!” zapovjedio je svome sluzi. Bolesnikov sluga poleti niz stubište, iziđe iz kuće i brzo dostigne nad­biskupa: u ime svoga gospodara ga ponizno moli za oproštenje i zaklinje ga da se vrati bolesniku. Jadni, buntovni sin sv. Crkve bio je svladan Božjom milošću, pokajao se za svoj grijeh, pomirio se s Bogom i Crkvom i nedugo zatim umro sa znacima iskrenog pokajanja.

Događala su se brojna čudesna tjelesna ozdravljenja. Još više je bilo izvanrednih, čudesnih duhovnih ozdravljenja koja se pripisuju medaljici. Obraćali su se tvrdokorni grješnici, protestanti, Židovi, odmetnici, bezvjerci, masoni, zločinci. Jedan od najdivnijih događaja iz povijesti ove medaljice je obraćenje velikog neprijatelja Crkve, Židova Alfonza Ratisbonnea. (O tome u knjizi: Cassinari, „Sv. Katarina Laboure“, izdala Družba sestara milosrdnica, Zagrebu, 1961.; „Sv. Katarina Laboure“, izdalo Bogoslovno sjemenište, Zagreb, 1960.).

laboure

Glavno ukazanje Bezgrješne

O tom je ukazanju pisala sama sv. Katarina Laboure na zahtjev svog duhovnog vode i ispovjednika g. Aladela. Evo kako nam piše o tom velikom događaju:

Kao svakog dana poslije podne od pola šest do šest, i 27. je studenog 1830. s. Katarina klečala zajedno s ostalim novakinjama u onoj istoj kapelici. To je bila subota uoči prve nedjelje Došašća. Časna sestra Marta, njihova učiteljica, pročitala im je odlomak, a onda je zavladala duboka tišina. Svaka je novakinja razmišljala o onom što je časna s. učiteljica pročitala. U toj tišini s. Katarina začuje šuštanje svilene haljine. Pogleda gore: ugleda pred sobom blaženu Djevicu. Za jedan časak zastane joj dah. Ona koju ovdje vidi svojim tjelesnim očima, u čistoj bjelini, nije nitko drugi nego Ruža otajstvena, rascvjetala u neoskvrnutoj nevinosti, prečisti Ljiljan svih djevica. Ovaj put se blažena Djevica nije spustila do Katarine, nego je njezina pojava lebdjela u stanovitoj visini s desne strane oltara. “Podigoh oči i vidjeh pred sobom blaženu Djevicu. Stajala je na polukugli – ja sam barem vidjela samo polovicu.

Sv. Katarina Laboure opisuje Majku Božju koja joj se ukazala

Snježnobijela haljina prelijevala se u ružičastom sjaju zore. Na glavi je imala rubac od čipaka, a preko njih se prostirala bijela koprena sve do zemlje ne prekrivajući joj lice.

Na grudima je držala jednu manju kuglu objema rukama. Pogled joj je bio usmjeren prema nebu, a dok je kuglu prikazivala Bogu, njezino je lice postajalo sve sjajnije. Nemoguće je opisati kako je bila rajski lijepa.

Odjednom primijetih na njezinim prstima prstenje, ukrašeno krasnim draguljima. Ti su se dragulji sjali takvim blistavim sjajem da je čitav lik blažene Djevice stajao u moru svjetla. Dragulji nisu bili jednaki. Bilo ih je manjih i većih. Sto su bili veći to su bili sjajniji. Dok sam bila sva utonula u promatranje, prečista Djevica upravi pogled u mene i reče:

Opis značenja dragulja, svijetla i milosti

– Ova kugla znači svijet, i posebno svakog čovjeka.

Ne mogu izraziti što sam osjećala gledajući te divne zrake.

– Zrake svjetla znače milosti koje prosipam na one koji ih mole. – Takav sam odgovor osjetila.

Razumjela sam da se Srce blažene Djevice raduje ako nam može pomoći. Ona rado dijeli svoje milosti, ako ih mi tražimo od nje. U onom času kao da sam se sva ukočila od radosti. Kao da to nisam bila ja, koja sve to gleda i čuje. Tada primijetih promjenu. Oko lika blažene Djevice stvorio se ovalni okvir na kojem je stajao natpis, ispisan zlatnim slovima:

“O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.”

Zatim se ukazanje opet promijenilo. Iz ruku blažene Djevice nestade mala kugla, a Djevica lagano raširi i pusti svoje ruke. Draguljima obloženo prstenje obasjalo je tada i podnožje njezinih nogu, tj. zemlju. Sada mi se nametnulo pitanje zašto se ne sjaji svaki dragulj na ruci blažene Djevice. Odakle to? Sto znači da pojedini dragulji ostaju tamni?

Jedan glas protumačio je i to: “Tamni dragulji znače milost koju ljudi ne prose”. Slika se zatim okrene. U sredini veliko slovo “M”. U slovo “M” usađen je križ. Ispod slova dva srca: jedno ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem. Razumjela sam da to ima biti druga strana medaljice. Razmišljala sam da nije možda i tu potreban natpis. Na to osjetih odgovor: “Slovo M i dva srca govore dovoljno”. Začula sam glas: Daj napraviti medaljicu po ovom uzoru. Svi koju je blagoslovljenu budu nosili o vratu primit će mnoge i velike milosti. Neizmjerne milosti primit će i oni koji budu s pouzdanjem nosili medaljicu.” ;

Onda je svega nestalo, kao nešto što se ugasi, a ja sam ostala sva radosna i spokojna.”

To je, eto, zadaća koju je Katarina morala preuzeti na sebe. Upravo na to je blažena Djevica mislila kada joj je u prvom ukazanju rekla: “Bog ti povjerava veliku zadaću”.

Izvor: frendica.hr/Milosrdnice.hr
Photo: frendica.hr

Podrži Frendica.online svojom donacijom

Podrži Frendica.online svojom donacijom