Dušni dan je spomendan svih vjernih mrtvih. Slavi se drugi dan u studenom. Tijekom današnjeg dana vjernici se odlascima na groblja, paljenjem svijeća i polaganjem cvijeća, prisjećaju pokojnik. Isto tako, mole za duše svojih voljenih, preporučujući ih milosrđu i ljubavi Oca Nebeskoga.
Važna je molitva za pokojnike
Dušni dan po svom značenju nadilazi emocionalno prisjećanje na pokojne i izražavanje zahvalnosti donošenjem cvijeća i paljenjem svijeća na grobovima. Ono nas daleko više upućuje na važnost molitve za pokojne, posebno za duše u čistilištu. Na takav način pokazuje izravniju povezanost putujuće, trpeće i slavne Crkve.
Povijesno gledano, nastanku Dušnog dana vrata je otvorio sveti Odilo (Odilon) ili Clunya. Peti po redu opat toga francuskoga benediktinskoga samostana, koji je u svoje vrijeme pridonio snažnoj duhovnoj i liturgijskoj obnovi Crkve. Sveti Odilo je, htijući naglasiti važnost molitve za pokojne, napose duše u čistilištu, 998. god. uveo u svoju opatiju slavlje Dušnog dana. Važnost toga uvidio je i papa Klement V., koji je 1311. god. proširio blagdan na cijelu Katoličku Crkvu.
Temeljni je, dakle, smisao Dušnoga dana takvo prisjećanje na pokojnike koje uključuje supatnju sa svima onima koji su umrli. Nadalje, s onima koji još nisu postigli potpunu nebesku slavu, nego prolaze kroz čistilišnu vatru. U tom se smislu mnoštvo molitava putujuće Crkve uzdiže pred Lice Božje. Tako bi se isprosila milost i radost vječne nebeske radosti za sve one koji čine trpeću Crkvu. Iako se, naime, Crkva u svojim misnim molitvama svakodnevno prisjeća pokojnika i moli za njih, a slično čine i mnogi vjernici u svojim privatnim molitvama, ipak je važno da se jedan dan u godini te sve molitve na poseban način združe i vidljivo posvjedoče otajstvenost značenja općinstva svetih, bliske i neodvojive povezanosti zemaljske i nebeske Crkve.
U tom svjetlu onda svoje značenje zadobiva i paljenje svijeća, kao i drugi obredi i običaji koji su vidljivi na taj blagdan.[1]
Paljenje svijeća
Prije svega, da bi se razumjela simbolika paljenja svijeće na grobovima pokojnika, dobro je imati na umu općenitu simboliku svijeća u Crkvi. Načelno, svijeća označuje Krista uskrsloga i nadu u vječni život, ali nije naodmet ni poznavati kada se i koliko svijeća pali, jer je sva ta simbolika svjetla na određen način prisutna i u svijeći za pokojnika.
Tako će se na oltarima u crkvi nekad vidjeti različiti broj, a najčešće je riječ o jednoj, dvjema ili trima. Jedna označava vjeru u jednoga Boga, dvije u Kristovo božanstvo i čovještvo, a tri u Presveto Trojstvo. Šest pak svijeća označava neprekidnu molitvu Crkve, sedam simbolizira sedam svetih sakramenata, itd. Osim toga valja razlikovati uskrsnu svijeću, koja nas upućuje na vjeru da je Krist Alfa i Omega svega postojanja. Zatim krsnu svijeću, kao onu koja na svoj način otvara vrata vjeri i milosti posvećenja. Kao i svijeću koja se stavlja umirućemu u ruke da mu u tim zadnjim trenutcima života bude istinski putokaz prema uskrslomu Kristu i nebeskoj radosti, a jednako tako i potvrda ustrajnosti u vjeri po kojoj se simbolički krsna svijeća i svijeća u rukama umirućega združuju u jedan prinos Bogu.
Važnost promišljanja o vlastitom životu
Također, u ranijim su vremenima na Dušni dan i crkvena zvona imala značajnu ulogu, a koliko im se pridavala važnost svjedoči podatak da je ponegdje bio običaj da zvone cijelu noć s blagdana Svih svetih na Dušni dan. Tako bi se okupilo kojih desetak i više muškaraca i naizmjence bi zvonjavom cijelo selo upozoravali na važnost molitve za pokojne, za sve one koji su još uvijek u čistilišnim patnjama, kao i na važnost promišljanja o vlastitom životu i nužnosti umiranja, te time taj dan činili ozbiljnim ispitom savjesti i svojevrsnom daljnjom pripravom za vlastitu smrt.
Spomen svih vjernika pokojnika
Sve nas to opominje da i mi danas razabiremo što u običajima i obredima Dušnoga dana pripada onome što je bitno, a što onome što je nebitno. U tom svjetlu može se i napomenuti kako ni sam naziv Spomen svih vjernih mrtvih, ili pak Dan mrtvih, Mrtvi dan ili Mrtvo spomenuće, kako se sve naziva, i nije baš u skladu s kršćanskom vjerom. Nazivima kao da se zatvara u zemaljsku materijalnost, nasuprot vjeri ne samo u besmrtnu dušu, nego i u uskrsnuće tijela. Stoga neki vjerojatno imaju prava kada izbjegavaju te nazive i radije govore o Spomenu svih vjernika pokojnika.
Također, dobro je imati i na pameti kako je Dušni dan nekada imao barem još dva naglaska. Oni su se s jedne strane ticali običaja da se na taj dan posebno pomagalo sirotinji. S druge strane se molilo za pokojnike, išlo i na ispovijed. Tako bi se sa svom ozbiljnošću ne samo mislilo na duše u čistilištu, nego i na svoj životni kraj.
Imajući sve u vidu, može se zaključiti kako je Dušni dan vrlo nabijen dubokom simbolikom. Poziva nas, kako na preispitivanje svoga životnoga puta, tako i na važnost bratskog suosjećanja prema živima i prema mrtvima.
Izvor: frendica.hr/zupa-presv-srca-isusova-vinisce.hr
