Odem ja u nedjelju (12.09.2021.) na „Moby Dicka“, predstavu talijanskih umjetnika (Teatro dei Venti iz Modene) koja se igrala vani, ispred HNK. Tom se predstavom otvorio Festival svjetskog kazališta. Druge predstave festivala me nisu zanimale, vidim iz najave što je: još jedna „slika razorenih ljudskih odnosa i obitelji“, još jedna „hrabra studija mana“. Hvala, ne.
Međutim, Moby Dick je najavljivan drugačije. Kao „veliki ulični spektakl“. Ulični teatar je namijenjen prolaznicima, dakle svima, to znači raznim interesnim i dobnim skupinama. Mogu biti ljudi zainteresiran ili ne, stari, mladi ili djeca. Zato je ulični teatar najčešće neki najmanji zajednički nazivnik koji pripada svima: ili je zabavan pokazujući neke štoseve ili je atraktivan pokazujući nam neke vještine. To je nešto što može gledati svatko, može samo i pogledati pa proći a može i ostati duže…
Istina, ulični teatar može biti politički performans, neka subverzija ili provokacija ali to se onda najavljuje kao „hrabra kritika društva“ i „bacanje istine u lice ljudskom licemjerju“. To su predstave u kojima netko trči gol, baca jaja na HNK, pljuje, bljuje i sve tako nešto. Ono što znamo nazivati „eurokazovske predstave“ jer je Eurokaz bio festival koji je upravo tu poetiku pokazivao.
„Moby Dick“ je najavljivan – ne kao eurokazovska predstava – nego terminima ovog zabavnog i vještog uličnog teatra. Ivica Buljan je podcrtao da nam je takav „veliki ulični spektakl“ jako „potreban nakon korone“, dakle straha i osamljivanja. Uz to je rekao da su umjetnici izgradili „veliku instalaciju po uzoru na Krista“. Dakle, moglo bi biti barem neke nade.
Zato ne čudi da je bilo puno ljudi, čak i puno roditelja s djecom, prilično malom, koju nikako ne bi doveli na kazališnu predstavu, a kamoli eurokazovskog tipa. Nekako smo svi iz te najave imali osjećaj da idemo na Petra Pana, malo ozbiljnije postavljenog, ali sigurno će biti zanimljivo i malima i velikima.
Eh da. I onda ide predstava. Prvo se nešto intenzivno bubnja i vješto izvode pokreti gradnje broda (vještine su tu, ritam je tu) a onda krene sve mračnije i mračnije. Scene koje gledamo, glazba koja postaje sve agresivnija, nerazumljivo ali ljuto ili očajno viču u mikrofon… I djeca malo po malo odu… od najmanjih prema većima.
I gledam ja to i mislim. To je zapravo Jona bez Boga. U romanu „Moby Dick“ Ahab je kapetan koji opsesivno lovi bijelog kita koji mu je odgrizao nogu i tjera posadu u smrt zbog svoje osvete. Naime, na kraju im kit razbije brod i svi poginu osim Jišmaela koji preživi i koji nam priča priču. Tako je to autor, Herman Melvile, napisao. Glavni likovi imaju biblijska imena ali likova koji su ili loši ili izbačeni. Ahab je izraelski kralj koji je oženio Izabelu i otpao od Jahvea jer je sa ženom štovao boga Baala. Jišmael je prvi Abrahamov sin kojeg je imao sa sluškinjom jer mu je žena Sara bila nerotkinja, a kad je Sara rodila sina Izaka, otjerala je i sluškinju i Jišmaela u pustinju. No, u Bibliji su ti loši kažnjeni (Ahab) a ovi protjerani i odbačeni nisu ostavljeni nego su također dio Božjeg nauma. Bog doslovno kaže Abrahamu da će se pobrinuti za Jišmaela i od njega podignuti veliki narod.
Cijela priča o kitu očito je vezana uz biblijskog Jonu. Jona je bio prorok koji je odbio Jahvu kad mu je naredio da ide prorokovati u Ninivu i reći im da će ih Bog uništiti zbog njihova života. Bilo ga je strah. Otišao je na brod, podigla se oluja i bacili su ga u more shvativši da je on kriv za nevrijeme. Progutao ga je kit u kojem je bio tri dana, zatim je zazvao Gospodina i kit ga je izbacio na obalu živa i zdrava. Otišao je u Ninivu, prorokovao, ona se obratila i pokajala a Bog ih nije uništio. Dakle Joba je kit čuvao da se ne utopi, dao mu vrijeme da razmisli, kao i da vidi očitu Božju prisutnost, a kasnije je, ojačan time, uspješno spasio veliki grad kojem je prijetilo razaranje. U Novom Zavjetu je Jonin boravak u utrobi ribe postao metafora Krista koji je tri dana proveo u grobu a onda uskrsnuo pa je to dalo cijelom događaju dodatnu dimenziju nade i spasa.
Sve to biblijsko – i imena i događaji – u „Moby Dicku“ dobiva negativni predznak jer je Herman Melville opisao svijet bez Boga. Nema kazne, nema nagrade, nema smisla, nema otkupljenja, a nikako nema nade ili uskrsa. Točno je takva i predstava. Ona je to napravila na eurokazovski način: pokretom, zvukom, slikom, s vrlo malo teksta koji se govori u mikrofon i slabo razumije. Ali se razumije ono što je bitno: imena likova (Jišmael, Ahab) i riječi poput „doomed“, „cursed“ (proklet, uklet). Kroz predstavu su stvarali brod na platformi ali samo trup broda sa rebrima kao kosturom broda, a onda su ta rebra digli u zrak i napravili kostur velike ribe. Tako da je čitav život tih ljudi obuhvaćen kosturom, kao hladnim prstima smrti, koji ih obuhvaćaju i gore i dolje. Ima neki prolaz između tih rebara ali on vodi u dubine oceana. Ubojitog. I sve skupa – i život i smrt – je hladno, prazno… kao neki bezdan bez smisla unutar kojeg se čovjek nešto batrga tek na tren. A što je najgore, ona scenografija „po uzoru na Krista“ je valjda jarbol koji je podignut i koji u sebi ima poprečnu gredu pa se tako može „čitati“ kao Kristov križ. Ali ovo je križ bez Krista, ispred kojeg na kosturu raspadnutog broda stoji Ahab bez noge i gleda u kostur ribe. To je poruka. Iako, kao i svaka eurokazovska predstava, ne priča jasno priču (nisu ti jasni dijelovi ako nisi pročitao roman) poruka ti je jasna. Nju osjetiš. Nije čudo da su djeca otišla. I ja bi otišla ali me zanimalo kako će napraviti kita.
Kad sam kasnije išla gledati informacije o romanu, vidjela sam nešto zanimljivo. Melville je krenuo pisati roman o kitolovcima jer je radio na takvom brodu, a onda je pod mentorstvom Nathaniela Hawthornea završio roman i na tome mu se jako zahvaljivao u posveti. Nathaniel Hawthorne je pisac koji je napisao „Scarletno slovo“ (1850.), roman o licemjerju vjernika, dakle poruka je protiv religije iliti vjere na zemlji kako je ljudi žive. „Moby Dick“ je napisan protiv vjere u postojanje Boga, i svojom porukom namjerno i svjesno ruši prvu razinu kršćanskog svjetonazora. Roman je izašao 1851. i prošao nezapaženo, ali je nakon II. svjetskog rata ušao na popis 100 najznačajnijih američkih romana. Kad je zavladao novi svjetonazor koji je prognao transcendenciju, odmah je prepoznao „svoje“ romane i proglasio ih remek-djelima. I sad mi to učimo kao klasika, kao vrijedno djelo zbog vrijednosti unutar samog djela, a zapravo je ušlo je u kanon zbog poruke.
(O svjetonazoru, kanonu, poruci više u mojoj knjizi „Istina i laži o kanonu“ , Citadela libri)
Izvor: frendica.hr
