Osamnaestog studenog obilježavamo dan sjećanja na žrtvu Vukovara. Tih hladnih dana koji su nerijetko ispunjeni gustom maglom koja ne dopušta suncu da proviri i zagrije nas s tugom se sjećamo onih koji su prije dvadeset i devet godina u takvim danima ustrajno branili našu Domovinu, u strahu dočekivali jutra, ginuli, borili se, bili prebacivani u logore i na Ovčaru, zvjerski mučeni i ubijeni. Ovo je prilika da ponovno posegnemo za Pričama iz Vukovara Siniše Glavaševića.
U dvadeset i četiri kratke priče, Siniša Glavašević je napisao svojevrsnu oporuku. Jasnoćom pogleda koji ima čovjek u smrtnoj opasnosti, u teškim životnim uvijetima, kada su se sa života maknu sve one koprene koje nam u svakodnevnom životu skreću pozornost sa važnih stvari, on opisuje život u opkoljenom Vukovaru, istovremeno šaljući poruke o smislu života, vrijednostima međuljudskoh odnosa, ljubavi, malih gesta, zagrljaja, lijepih sjećanja i hrabrosti. Pročitala sam priče mnogo puta i svaki puta sam zapazila neku pouku i mudru misao koja je univerzalna i nadilazi i vrijeme i mjesto kada je pisana. Sve riječi kojima bih opisala prekrasan stil kojim su priče pisane, čine se nezgrapne i zato je najbolje pustiti da priče govore same za sebe. Jedan od najljepših nepoznatih citata, svakako mi je ovaj iz Priče o roditeljima:
“Odgovorite na sva njihova pitanja, nađite vremena za njih pa makar morali poslije čitati i stare novine, poljubite njihove dobre djetinje snove, učinite da njihove čudesno blistave oči vide samo dobra svitanja, vedre dane i velike zvijezde. Ne dopustite da njihovu maštu satre zlo. Ne dajte da vaše dijete odraste ako je njegova radost veća u uzimanju negoli davanju. Zaustavite svijet, zaustavite vrijeme ako ne stignete dati djeci sve što im treba da odrastu u čistoj ljepoti, jer za ono što se sada događa, nisu kriva djeca.”
Zastanimo i dopustimo da nas iskrene priče dotaknu, da nas pozovu da razmislimo o svemu što je važno: Životu, o Prijateljima, o Ljubavi, o Djeci…
Dopustimo ovih dana tuzi da pročisti naša srca i ispunimo ih zahvalnošću prema onima koji su bez proračunatosti branili našu Domovinu kada je trebalo. Pričajte sa svojom djecom o tome danu, na njima primjeren način. Čitajte priče iz Vukovara. Posjetite Vukovar, ili barem zapalite svijeću na svom balkonu ili Vukovarskoj ulici u svome gradu. Pomolite se za poginule branitelje.
Prihvatimo zahvalno dar slobode koji smo dobili od njih i učinimo još danas, u svakodnevom, obiteljskom životu, na poslu, u svojoj okolini male korake prema tome da učinimo našu domovinu boljim mjestom za život svih nas. Onako kako su i Oni koji su poginuli za nju to željeli.
“Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.” (S. Glavašević Priča o ljubavi)
Izvor: frendica.hr
