Muči li vas glad, umor, drhtavica, lupanje srca? Zabrinuti te zbog nemogućnosti da skinete višak kilograma iako se trudite jesti manje? Dr. Božidar Perić nam u ovom članku objašnjava pojam inzulinske rezistencije koji se povezuje s navedenim simptomima:
“Što je inzulinska rezistencija? Zašto je njezino pravovremeno prepoznavanje i liječenje važno za opće zdravlje? Kada posebno obratiti pažnju na inzulinsku rezistenciju?
To su samo neka od pitanja koja se već nameću i koja će se sve više nametati u vrlo skoroj budućnosti.
Inzulinska rezistencija predstavlja poremećaj metabolizma ugljikohidrata, pri čemu dolazi do slabljenja učinka inzulina (glavnog regulatora metabolizma šećera) na mjestima ciljanog djelovanja. Pri tome dolazi do relativnog viška inzulina, tj reaktivne hiperinzulinemije. Glavna uloga hormona inzulina, koji se izlučuje iz beta stanica gušterače, jest olakšano prelaženje šećera iz krvi u ciljana tkiva poput jetre, masnog tkiva i mišića, čime se omogućavaju ključni energetski procesi u svim stanicama ljudskog organizma.
Ovaj poremećaj razvija se polagano, postupno, a njegov klinički učinak je najčešće vidljiv nakon značajnog prirasta na tjelesnoj težini do kojeg dolazi zbog anaboličkog učinka hormona inzulina. U značajnoj mjeri sve većoj pojavnosti inzulinske rezistencije doprinose loše prehrambene navike i prehrana u kojoj su prekomjerno zastupljeni ugljikohidrati. Najčešća simptomatska manifestacija je postprandijalna hipoglikemija ili pad vrijednosti šećera do kojeg obično dolazi nakon obroka, a najčešće se očituje naglo nastalom slabosti, lupanjem srca, tremorom ruku, nervozom, drhtavicom i izraženim osjećajem gladi.
Inzulinska rezistencija predstavlja i zaštitni mehanizam, koji unatoč poremećaju ravnoteže metabolizma ugljikohidrata, održava vrijednosti šećera u krvi u relativno uskim rasponima i ne dopušta značajne oscilacije koje bi imale višestruko štetne posljedice po ljudsko zdravlje.
Sistemski učinci inzulinske rezistencije
Međusobna povezanost inzulina s metabolizmom spolnih hormona očituje se i kroz različite poremećaje funkcije spolnih hormona, pri čemu se često javljaju poremećaji menstrualnog ciklusa i otežano ostvarivanje trudnoće, najčešće u sklopu sindroma policističnih jajnika.
Inzulinska rezistencija se češće javlja u najčešćim poremećajima funkcije štitnjače, poput Hashimotoovog tireoiditisa.
Dijagnostika i liječenje
Uz kliničku sliku, koja bi trebala biti osnova sumnje na ovaj metabolički poremećaj, laboratorijska dijagnostika je u biti vrlo jednostavna. Dovoljno je učiniti 2-satni OGTT s inzulinom (eng. oral glucose tolerance test) u kojem se određuju vrijednosti šećera i inzulina natašte i 2 sata nakon standardnog opterećenja glukozom. Uobičajen odgovor u kontekstu inzulinske rezistencije je pad u vrijednosti šećera u odnosu na vrijednosti natašte, a nerijetko su prisutne i različito povišene vrijednosti inzulina, ovisno o stupnju, tj. težini inzulinske rezistencije.
Liječenje obuhvaća promjenu životnih navika i upotrebu određenih lijekova. Po pitanju prehrambenih navika potrebno je razmjerno smanjiti unos ugljikohidrata te izbjegavati rafinirane ugljikohidrate. Nadalje neophodno je provoditi svakodnevnu fizičku aktivnost barem pola sata. Kada spomenute mjere ne daju zadovoljavajući učinak, nužno je primijeniti lijekove za povećanje inzulinske osjetljivosti. Prva linija medikamentozne terapije obuhvaća metformine, koji su se, prema znanstvenim istraživanjima i po višegodišnjem kliničkom iskustvu, pokazali vrlo učinkovitima u korekciji ovog metaboličkog poremećaja. U slučaju nedostatnog kliničkog učinka ili kod manjkave podnošljivosti metformina, dolazi u obzir primjena pioglitazona, također vrlo učinkovitog lijeka u povećanju inzulinske osjetljivosti.”
Autor: dr. Božidar Perić, specijalist interne medicine
Cijeli članak i više informacija potražite na webu Poliklinika Perić- Staničić, tekst prenesen uz dozvolu autora.
Izvor: frendica.hr
