Svaki čovjek u svom životu prolazi kroz teška razdoblja. Gubitak voljene osobe, financijske poteškoće, bolest, stres na poslu, slomljeno srce i druge emocionalne teškoće su sastavni dio ljudskog života. Svi smo ponekad tužni i plačljivi. Ipak mnogo ljudi obolijeva i od psihičkih poremećaja i bolesti zbog različitih poznatih ili nepoznatih uzroka koji mogu biti biološki uvjetovani ili pak, što je najčešće, nizom različitih faktora. Depresija, anksioznost, fobije, shizofrenija, bipolarni poremećaj, PTSP i ostala duševna oboljenja treći su uzrok smrtnosti u svijetu kod mladih osoba. Usprkos tome što je liječenje psihičkih bolesti danas uspješnije nego ikad uz razvoj psihofarmaka najnovije generacije i psihoterapije općenito, nažalost, još uvijek živimo u društvu koje na psihičke poremećaje gleda s odbojnošću i deklarira ih kao sramotu, što otežava liječenje oboljelih osoba koje iz osjećaja srama ne žele priznati kako im je potrebna pomoć i istu potražiti. Nadalje, u vjerskim krugovima je, nažalost, kod mnogih zastupljeno mišljenje kako se duševne bolesti mogu liječiti isključivo molitvom jer je Isus onaj koji je uvijek spreman pružiti ruku i ozdravljati. Iako nas vjera u Božju svemoć treba oduševljavati, moramo se osvrnuti na opasnosti koje iz ovog mišljenja proizlaze.
Prvi i najopasniji stav jest kako nam terapija lijekovima ne treba, već nas ona, dapače, čini “drogiranima” te kako se trebamo okrenuti Kristu koji će nas izliječiti. Ovakav stav nažalost može dovesti do tragedije. Osobi koja još nije nadvladala i stavila pod kontrolu svoje oboljenje savjetovati da ostavi terapiju dovodi do još većeg pada u depresivna stanja ili do sve češćeg ponavljanja psihotičnih epizoda. Gledati na Boga kao liječnika, a istovremeno odbijati i degradirati medicinu i liječnike koje nam je on dao je u suštini kontradiktorno. Vjera u Svemogućeg Boga oduševljava, ali očekivati od Boga kako će nam kroz molitvu uvijek dati ono što mi tražimo je magijsko vjerovanje. Bog čovjeku daruje ono što je za čovjeka dobro. To nije nedostatak križa. Bog nam ne oduzima naše križeve, nego dapače govori “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mt 16, 24) Istina je da Bog neke križeve odnosi iz našeg života, ali istina je i kako neke ostavlja. Čovjek svoj križ nosi dok je živ. Tek u vječnosti biva oslobođen. No to ne znači kako smo taj križ pozvani nositi sami. Bog od nas želi da ga pozovemo da nam bude Šimun Cirenac. On čeka naš poziv. Prema tome, ispravno bi bilo osobi koja boluje od duševnih bolesti savjetovati da se javi stručnoj osobi kako bi dobila potrebnu terapiju, ali uz to je i poticati na zajedničku i osobnu molitvu. Terapija će joj pomoći da bolest potpuno ne ovlada njome, a molitva da prihvati volju Božju i svoj životni križ.
S druge strane, neki vjernici tvrde kako je psihička bolest uzrokovana zloduhom kojega treba istjerati egzorcizmom kako bi oboljela osoba ozdravila. Ovo je drugi opasan stav na koji i Crkva svojom praksom upozorava. Svaka osoba za koju postoji opravdana sumnja da je opsjednuta ili je duhovno uznemiravana, prije obreda egzorcizma mora proći evaluaciju psihijatra. Svaka biskupija ima svoga službenog egzorcista i psihijatre s kojima surađuju. Tek kada medicinski službenici utvrde kako se ne radi o psihičkom oboljenju, opsjednuta ili uznemiravana osoba prolazi kroz obrede egzorcizma i duhovnog oslobođenja. Dakle, čak ni Crkva ne pristupa olako susretu s psihički oboljelim i/ili opsjednutim osobama. Na neki način, Crkva nas podsjeća na Kristove riječi: “Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.” (Mt 22, 21). U suštini, Krist nam govori služite se zemaljskim gdje je zemaljsko, a Božjim gdje je Božje. Istina, ponekad su slučajevi opsjednuća i duhovnog uznemiravanja toliko veliki da uzrokuju i psihičke poteškoće, pa je potrebno usporedno provoditi i egzorcizam i medicinsko liječenje, ali to ne znači da je svako psihičko oboljenje uzrokovano nadnaravnim uzrokom.
Dakle, ono što vam Crkva stavlja na savjest je da osobu koja ima psihičke probleme uputite liječniku koji će joj pružiti adekvatnu terapiju. Nadalje, potrudite se pomoći oboljeloj osobi pronaći psihologa ili psihijatra koji je u vjeri kako bi i vjerski aspekt njezina života mogao upotrijebiti u procesu liječenja. I na kraju, ono najvažnije, oboljeloj osobi preporučite dobrog duhovnika kako bi se i njezina duša liječila od rana iz kojih je potekla ili je prouzročila duševna bolest, te joj pružite oslonac, ruku prijateljstva, ljubav i zajedništvo u molitvi.
Izvor: frendica.hr
