Sanja Nikčević: Gdje je hrvatsko kazalište danas?
S

Dr. Sanja Nikčević, teatrologinja koja često hrabro progovora o situaciji u kulturi o čemu možete više pročitati na narodu.hr, a koja je nedavno pokrenula i specijaliziranu obiteljsku izdavačku kuću Citadela Libri u čijoj nakladi možete naći vrijedne naslove iz područja kulture, teatrologije, ali i dramske i pučke literature objavila je na svojem Facebook profilu dragocjen tekst koji nas podsjeća na same početke našeg kazališta i korijene kojima bismo se trebali ponekad vratiti, barem utoliko da im iskažemo dužno poštovanje, ako ne i zato da nešto naučimo i primijenimo:
“Pišem tekst o Josipu Freudenreichu pa nailazim na izvrsne citate iz tog vremena. 1851. u Narodnim novinama (2.07.1951.) je izašao tekst u kojem piše: “Kazalište onako uređeno, kao što treba, upliviše na čudorednost. Čuvstva koja se probuđuju u kazalištu kadra su oplemeniti duh i srce, oživiti i oteti čovjeka indiferentizmu i nećutljivosti.
Kazalište spaja onaj dio naroda, koji ne misli uzvišeno sa onim koji se isključivo bavi društvenim životom.
Kazalište jeste onaj zavod u kome se spaja zabava s poučavanjem, pokoj s naporom, prikraćivanje vremena s naukom. Kada žalost mori srce, kada nam se cio svijet i sve zabave omraze, kada tisuće i tisuće teškoća okružuju našu dušu, onda nas primi kazalište a u tom svijetu zaboravimo na sve.
Nesretni oplaču u kazalištu sa tudjom nesrećom i svoju. Mnogi opaze pogibelj koja im prijeti. Iz slabića postane dosta puta kroz kazalište muž! Prost i surov čovjek počimlje tek u kazalištu da misli o sebi i o svem što ga okružuje.
(..)
Kao što je dobro uređeno i po izvjesnom pravcu vođeno kazališta prava škola čudorednosti i naobrazbe – tako je zločesto kazalište najpogibeljni otrov za narod.” Kako je super opisao katarzu kao svrhu kazališta… to je bilo vrijeme kad su u Stankovićevom kazalištu koje je bilo privatno igrale njemačke i talijanske grupe u Zagrebu a povremeno i hrvatske (uz veliku zaslugu Freudenreichovih – cijele obitelji). Upravo te 1951. Stankovićevo kazalište je postalo javni zavod- kupili ga prikupljenim novcem! Ali je trebalo još deset godina da se izgradi ansambl koji može igrati repertoar na hrvatskom… kasnije su još nekoliko puta skupljali novac, davala je i država… pa se gradila nova zgrada (HNK)… toliko napora i truda – brojnih pojedinaca – da bi kazalište bilo “prava škola ćudorednosti i naobrazbe”. A gdje smo danas???”
Što mislite što bi osnivači našeg kazališta mislili o nama da danas pogledaju koju predstavu? A još važnije je  pitanje što naša djeca zapravo uče o sebi i svijetu oko sebe kad ih sa školom odvedu pogledati predstavu u kazalište? Je li to imalo na tragu ovoga o čemu je dr. Sanja Nikčević govorila?

Izvor: frendica.hr

Podrži Frendica.online svojom donacijom

Podrži Frendica.online svojom donacijom

Prethodni članakŠto je to Mikroškola?
Sljedeći članakLakoća online postojanja