Već mjesecima pratim tu tešku borbu, najprije tihu, a zatim sve glasniju, za boravak roditelja sa djecom u bolnici. Mnogi argumenti su napisani i izrečeni, mnoge tužne priče ispričane i podijeljene na internetu, čovjeku se čini da više nema ni suza za isplakati nad takvom okrutnošću i barbarizmom, a i roditeljima zdrave djece se srce steže od straha da će se možda i oni u nekom trenutku naći s druge strane bolničkog prozora dok njihovo maleno dijete cijele noći zapomaže i doziva mamu i tatu koji neće doći jer im nije dopušteno. Još je teže kada znaš da je takvih priča još više, jer mnogi šute jer nemaju snage jer ne znaju od koga tražiti pomoć jer je i sama bolest preteška za nositi a kako bi se još borio sa cijelim sustavom, sa javnošću koja je u strahu od epidemije i naglom brigom nad svakim životom koja pak netragom nestane kada treba proslaviti izbornu pobjedu.
U jednom trenutku situacija je izgledala obećavajuće; o problemu se počelo javno pričati, ministar je obećao da će se izraditi naputci i protokoli, pa se došlo sa sramotnom idejom o petnaest minuta posjeta dnevno i nakon toga dalje ništa, kako bi rekli “izjeo vuk magare”.
Roditelj ne smije boraviti s djetetom radi “epidemiološke situacije”. Kako je roditelj koji je predhodno danonoćno boravio sa djetetom, živio u istom kućanstvu, sada odjednom strašan rizik za unošenje korone u bolnicu? Nije li njegov rizik da je zaražen sličan onome koji ima i dijete s obzirom da borave u istom prostoru i kreću se u sličnom krugu ljudi, što je osobito istina za malenu djecu?
- Tko ima pravo roditeljima koji su zakonski skrbnici oduzeti pravo boravka pored svog djeteta za koje su odgovorni?
- Za vrijeme boravka u bolnici za fizičko zdravlje djeteta brinu se liječnici i medicinske sestre, ali tko se brine za psihičko zdravlje djeteta u tako traumatičnom događaju kao što je bolest ili ozlijeda gdje je trauma još dodatno pojačana udaljavanjem roditelja?
- Tko može jamčiti da su za vrijeme boravka u bolnici djetetu ispunjene sve potrebe, te da ne dolazi do neovlaštenog iskorištavanja situacije u kojoj je dijete bez zaštite roditelja, npr. kod djece koja ne znaju govoriti te neće biti u stanju potražiti pomoć? Ovo nije napad na liječničku struku, već oprez jer znamo da zlostavljače nažalost možemo pronaći u svim skupinama i ljudskim profesijama.
Konačno, kuda je sad iz javnog prostora nestao onaj vječiti narativ o kvaliteti života koja je iznad svega. Sada se osnovni preduvjet kvalitete i psihičkog zdravlja malene djece dokida bez da se trepne dok se istovremeno u drugim područjima ljudskih djelatnosti zadržava “normalan” tok stvari, pa tako klubovi i dalje rade, kafići, shopping centri, sve se može ali eto roditelji sa malom djecom u bolnici nikako…
Nedavno je jednom portalu objavljen je članak o njemu pod naslovom: “ otac koji je uspio zaobići epidemiološke mjere da bi bio sa svojim sinom”. Jedino što ja vidim da se zaobišlo u ovoj situaciji jest roditeljski autoritet i pravo na brigu za svoje dijete. Iako je ovaj otac učinio najviše što je mogao i sinu sigurno djelomično olakšao tešku životnu situaciju ona je i dalje daleko on nečega što se može smatrati prihvatljivim. Kad se sjetimo da su ostalo vrijeme mediji puni žalopojki nad time što na svadbi više nema “vlakića” ili što se nameću ograničenja noćnim klubovima možda možemo shvatiti koliko daleko u krivom smjeru smo otišli kao društvo.
Bilo kako bilo odlučni otac sada kampira pred Klaićevom bolnicom u Zagrebu tražeći za svu djecu u Hrvatskoj jednake uvjete: boravak u bolnici sa roditeljem 24 sata. Nakon početnog oduševljenja koje se na ovu vijest proširilo među roditeljima na društvenim mrežama, čini se da je nastupilo otriježnjenje jer odaziv nije velik. Kada čovjek malo bolje razmisli, to je i očekivano: pogođena skupina, roditelji s malom djecom jako teško između obaveza i brige za djecu i osiguranje egzistencije mogu izdvojiti sate i dane kako bi masovno podržali ovaj prosvjed.
Sada kada čitam na internetu rasprave i svađe potaknute gorčinom zbog slabog odaziva i čini se da je svatko ljut na nekoga drugoga što nije više napravio po tom pitanju. Ipak, u mnogim prigovorima drugima što se nisu odazvali zapravo se skriva nespretno izrečena molba za pomoć.
Dopustit ću si slobodu formulirati ju ovdje javno, i svoje ime i u ime mnogih roditelja male djece: Dok smo zauzeti brigom za egzistenciju, odgoj i zdravlje djece ne nalazimo snage niti vremena boriti se za ovaj prevažan cilj i molimo vas, naše susjede, prijatelje, bake, djedove, tetke i stričeve, simpatične prolaznike, sve vas koji se smješkate na ulici našoj slatkoj djeci, da nam pomognete učiniti našu zemlju boljim mjestom za našu djecu koji su i vaša budućnost, za najnezaštićenije i najslabije među nama. Molimo sve udruge i organizacije koje rade za dobrobit obitelji, da iskoriste svoju logistiku i pozovu svoje volontere. Dođite pred bolnicu i stojte barem jedan sat za ono dijete koje danima plače za svojom mamom.
I kada dođete, nemojte misliti da to radite nešto samo za druge, jer time činite dobro i sebi jer pomažete, jer mijenjate svijet na bolje i obnavljate povjerenje u to da smo ovdje kako bi jedni drugima učinili život boljim.
Izvor: frendica.hr
