Zamišljam balove u zagrebačkim salonima, koncerte klasične glazbe u novoizgrađenim dvoranama, prve kazališne predstave, prve šetnje Zrinjevcem kakav smo poznavali do jučer. Početkom dvadesetog stoljeća Zagreb je postao ljepotan kakvim smo ga znali. Parkovi, šetališta, ulice i trgovi po mjeri čovjeka. Lijep poput Beča, opušten poput Budimpešte, a opet toliko jednostavniji i pristupačniji običnom čovjeku. Sve se moglo u tom Zagrebu obaviti pješice i pretvoriti svaku obavezu u lijepu šetnju. Naklon glavom, dodir rubu šešira, Kuss die Hand… Stanovnici ovih sada oštećenih zgrada od kojih su mnoge opasne po život bili su mecene jednog Vlahe Bukovca, prijatelji Dore Pejačević, susjedi knjižare Kugli… Tako je davno zaboravljen život Zagreba koji je stvorio prepoznatljivu vizuru. Ne grade zgrade samo arhitekti i građevinari. Gradi ih i život koji se u tim kućama i na tim ulicama živi. Sjeća li se itko tih obitelji? Pita li se itko gdje su? Gledaju li njihovi unuci sudbinu svoje djedovine sada na vijestima iz daleke dijaspore? Sjede li pred televizijom negdje u majušnom stanu u Novom Zagrebu u kojem portret njihove plemenite prabake izgleda kao slon u staklani? Kako se osjećaju sad kad svi mi gubimo ono što su oni prije toliko godina izgubili?
Kuća nije samo krov nad glavom. Znaju to i stanovnici Miroševca, Markuševca, Kašine… Obitelji koje su uložile život u gradnju obiteljskih kuća u kojima žive i po tri generacije. Kuće koje su građene na zemlji predaka često i vlastitim rukama, za djecu, za unuke sada su oštećene, srušene.
Ne možemo uspoređivati što više boli, porušeni snovi jedne male prigorske obitelji ili šteta na neprocjenjivom postavu jednog muzeja, Katedrala, moja Crkva svete Katarine, naša Palma, naša Crkva svetog Marka, na župa Marije Pomoćnice…
Još nedavno, prije koji mjesec, imala sam priliku biti u crkvi svete Katarine na prvoj svečanoj pjevanoj tradicionalnoj misi na latinskom jeziku nakon pedeset godina.
„Crkva sv. Katarine najljepša je barokna crkva u Zagrebu“, ponosno stoji na web stranici „Sagradili su je isusovci, u razdoblju od 1620. do 1632. godine. To je jednobrodna crkva sa šest bočnih kapela i svetištem. U kapelama se nalazi pet drvenih baroknih oltara (17. st.) te jedan mramorni oltar iz 1729. godine. Svod i zidove karakterizira raskošna štukatura koja potječe iz 1732. godine. U svetištu je nizak glavni oltar koji se nalazi ispred velike iluzionističke kompozicije Sveta Katarina među aleksandrijskim filozofima, čiji je autor ljubljanski slikar Kristofor Andrija Jelovšek. Crkva je temeljito obnovljena nakon potresa 1880. godine prema projektu Hermanna Bollea.“
Glazba, jezik, molitva, barokna arhitektura pretvorili su ovu svečanu Euharistiju u vremeplov koji nas je toliko vratio u vremenu da smo mogli zamisliti da ćemo sad, tu na trgu pred crkvom svete Katarine sresti blaženog Ivana Merza i čuti ga kako govori: „Euharistija je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave.“ Taj osjećaj kontinuiteta od umjetnika koji je stvorio onaj oltar na kojem su anđeli živi i samo što ne polete do nas…
Zavolimo ponovno svoj Zagreb, upoznajmo ga i živimo u njemu, živimo za njega, budimo obitelji po kojima će Bog obnoviti našu domovinu, naše crkve. Neka u našim obiteljskim domovima i crkvama s ponosom piše “temeljito obnovljeno nakon potresa 2020“.
Izvor: frendica.hr
