Budimo iskreni, javne prosidbe nisu romantične
B

Prije nekoliko godina kada sam pisao za magazin Sportnet, jedan je video bio hit u uredu. Možda ne očekujete da će gomila sportskih novinara padati u nesvijest pred velikom romantičnom gestom, ali u krivu ste. Moje kolege su ga obožavali: spektakl u Disneyevom stilu, iznenađenje koje se odvijalo, krešendo s nekoliko desetaka jazz suučesnika, prsten isprepleten iz dlake brade njezinog dragog, ptice i miševi trenirani u stilu ekipe za izradu odjeće u Pepeljugi, piše Flare.

Samo meni se taj video nije svidio. Mrzio sam ga. A kad sam to rekao svojim suradnicima, reagirali da sam rekao da mrzim samu ljubav. Što stvarno nije slučaj.

Upravo zato što volim ljubav – zajedno s pristojnim vrijednostima i umjetničkom suzdržanošću – mrzim taj videozapis i sve veći broj javnih zaruka kojima smo podvrgnuti. Te grozote neizbježno dolaze do mene kad me ljudi označavaju u tweetovima o njima.

U najboljem i dobronamjernom smislu, pretvaranje zaruka u javni cirkus čini se nezrelim i pogrešnim. U najgorem slučaju, to odiše narcisoidnošću i manipulacijom: “Svi meeee gledajte! A tko bi rekao ne sa svim tim ljudima koji gledaju? ”

Koji je cilj moderih zaruka? Reći jednoj osobi da uživate u njezinom društvu više od bilo koga drugoga, i da želite s njim osnovati obitelj, samo vas dvoje?

I za koga organizirate zaruke? To je samo po sebi događaj za jednog. Cjelokupna svrha zaruka je da se radi samo o dvjema osobama i privatnoj povezanosti- povezanosti koja se vidi u javnosti, ali nikada nije potpuno razumljiva izvana.

Što je smisao javnih zaruka? Izvođenje predstave. Privući pogled, pozornost i priznanja od stotina slučajnih stranaca – možda desetaka tisuća, ako Ellen DeGeneres vidi vaš video ili nešto slično. Želite aplauz, samo što ne žonglirate plamtećim bakljama za znojne turiste koji će ubaciti koji novčić u vaš šešir, dijelite s javnosti značajan trenutak u svom životu – i u životu nekoga za koga tvrdite da ga volite.

A tko je publika na takvoj predstavi? Svakako, osoba koju tražite da se uda za vas je tamo u prvom redu, ali kako se osjeća svedena na publiku koja sve to promatra- jedno lice u razjapljenom moru drugih lica – gledajući u prizor iz vlastitog života, umjesto da bude sudionik u njemu?

Sjećate li se kada je kineska He Zi osvojila srebrnu medalju u trometarskim skokovima u Riju, nagradivši tako godine napornog treninga i krhkih snova o olimpijskoj slavi? Ne? Hmmm, čudno. Sjećate li se kad je njezin dečko odjurio na podij nakon što je primila medalju i zaprosio ju? Ah, evo ga.

“Nisam znala da će me danas zaprositi”, rekla je nakon toga novinarima. “I nisam očekivala da ću se tako rano udati.” Wow, zvučala je prilično uzbuđeno, zar ne? Nema sumnje da je bila mišljenja kao i on o udaji. A kako je mogla biti išta drugo nego oduševljena što je njezin osobni romantični trenutak zasjenio njezino veliko profesionalno postignuće?

Naravno, većina javnih prosidbi vjerojatno je dobronamjerna, a ne prisilna, ali još uvijek postoji nešto besmisleno narcisoidno u njima što podcjenjuje navodnu romansu.

Već smo postali zastrašujuće društvo

Prije nekoliko godina, prije nego što je “crowdfunding” postao popularan, intervjuirao sam tipa koji je anonimno tražio donacije za kupnju Super Bowl oglasnog prostora kako bi zaprosio svoju djevojku. Sjećam se da je bio prilično simpatičan i samozatajan. Pitao sam ga zašto to radi: je li njegova djevojka bila veliki nogometni navijač? Nije. Je li voljela dramatične geste? Ne baš. Je li ona netko tko je uživao biti u središtu pozornosti? Ne, rekao je, prilično je stidljiva.

Prečesto, tako izgledaju javne prosidbe: netko se uživi u ideju, zanosi se razmišljanjem o tome kako će to biti predstava, i potpuno zaboravlja prosidbu i osobu koja bi trebala biti u središtu svega.

Već smo postali zastrašujuće društvo. Razmišljamo o fotografiji koju ćemo objaviti na Facebooku kako bismo obilježili događaj umjesto da živimo trenutak dok je naš, ili u glavi  sastavljamo tweet koji ćemo napisati kako bismo objavili “neke osobne vijesti”…

Ali, došli smo do druge razine sumorne praznine kada smo počeli s inženjeringom trenutaka naših života – trenutaka koji su stvarno, stvarno važni – kako bi maksimizirali pljesak ili klikove koje bismo mogli dobiti od stranaca za koje ne bismo trebali brinuti, umjesto da razmišljamo samo o jednoj osobu zbog koje, navodno, to radimo.

A mi ostali – pa, iskreno, ostatak vas, jer otkad sam se odvojio od svojih užasnutih kolega Sportneta, neću imati ništa s ovakvim stvarima – pojačavamo ovaj poriv svaki put kad dijelimo jedan od takvih videa i pomažemo mu da postane viralan.

Zato nemojte to raditi. Baš kao što se možete dogovoriti sa svojim prijateljima da ostavite svoje telefone na sredini stola i ignorirate ih kad izađete na obrok, možda ako prestanemo obraćati pažnju na javne prosidbe, one će izumrijeti, a mi svi možemo živjeti malo više stvarnog života. Ako ste na sportskom događaju i nešto slično se dogodi, prigrlite svog unutarnjeg navijača u Philadelphiji i buljite kao da ste upravo vidjeli Djeda Mraza.

A ako ste “žrtva” jednog od tih grotesknih predstava, molim vas: Recite ne. Otiđite. Ako vam se ta osoba doista sviđa i želite se uopće udati (jeste li apsolutno sigurni?), nagnite se i tiho mu recite da ćete o tome kasnije razgovarati nasamo. Garantiram vam da nitko tko je prisutan na toj utakmici nakon toga neće pokušati napraviti javnu prosidbu.

Ono što svijetu sada treba je ljubav, prava ljubav. Učinimo da se ovo dogodi zajedno, ljudi.

Izvor: frendica.hr