Ako ste zabrinuti za psihičko stanje svoje djece ili djece s kojom radite u nastavi u situaciji neprekidnog stresa i neizvjesnosti preporučujemo da pročitate članak koji u skraćenoj verziji prenosimo iz Slobodne Dalmacije. Psihologinja Tanja Sever u razgovoru s novinarkom Marijanom Cvrtilom iznosi važna upozorenja, ali nudi i konkretne savjete kako pomoći djeci i mladima u kriznim situacijama:
“Zaključao se svijet osobito djece i mladih. Nove generacije, uskraćene i zakinute, nerijetko prepuštene virtualnom svijetu i online nastavi, neizvjesnosti, već sada osjećaju posljedice onoga što je, srećom, zaobišlo mnoge generacije njihovih vršnjaka. A mladi su važni i važno je da njihove rane budu što pliće.
Je li to moguće, što oni trenutačno proživljavaju i kakve to može imati utjecaje na njihovu budućnost, kako im pomoći u situacijama kada se i njihovi roditelji teško nose s bremenom vremena, koliko su snažni izazovi pred stručnjacima koji brinu o njima, jesu li neke teškoće među mladima osobito eskalirale posljednjih mjeseci – pitali smo Tanju Sever, specijalisticu kliničke psihologije iz zagrebačkoga Psihološkog centra Sever, koja se dugo godina bavi dijagnostikom, tretmanom i terapijom djece i mladih.
– Činjenica je da je svima teško. Svi vide po sebi koji se resursi troše da bi se normalno funkcioniralo. E sad, kad pogledate koju količinu energije u ovim novim okolnostima mora uložiti jedna mlada osoba, dijete u višim razredima osnovne škole ili srednjoškolac, koja još ne zna ni gdje pripada, ni gdje bi se okrenula, govorimo o dvostrukom kapacitetu. I kada uz taj dvostruki kapacitet stavite nekoga tko inače ima teškoća s emocijama ili teškoća u socijalizaciji, tu dolazi do velikih problema – kaže Tanja Sever. Nema sumnje, novi uvjeti sve su dosadašnje probleme pojačali.
– Oko 30 posto osnovnoškolske djece ima neke emocionalne ili socijalne probleme. Bez izolacije, bez potresa, bez korone! Pandemija i sve što je prati došli su kao lakmus papir. Korona je podigla na višu razinu ono što već znamo da postoji među dijelom mlade populacije poput depresivnosti, pomišljanja na suicid, ovisnosti – ističe ona. Znamo naći dječicu u drugom razredu osnovne škole koja pokazuju jasne elemente depresivnosti – nastavlja Sever, a pri tome nije riječ samo o nevoljkosti, nego upravo o stavljanju emocija na stranu. (…)
Kakve posljedice mogu za mlade imati svi ovi nemili događaji koji ih pritišću posljednjih mjeseci?
– Emocionalne poteškoće bit će velike. Ako se sve ovo što se događa samo akumulira i ako se u istom trenutku ne pokaže emocija, ako se dijete u trenutku kada mu je svega dosta ne naljuti, ne posvađa s nekim, ako se u danu ne razveseli nečemu, dakle ako svaki put pobjegne od emocija, onda će ono stradati na različite načine. Ako ne odreagiraju prvi put, drugi put, treći put, u novu situaciju idu s tri akumulirane bombe! – upozorava psihologinja. To “pucanje”, dakle, može biti ravnodušnost, agresivnost prema drugima, autodestrukcija.
– Zato savjet roditeljima i nastavnicima – ekspresivno odmah i sada – djecu poučiti da treba reagirati odmah. Ako te strah potresa, reci odmah, a ne nakon četiri dana. Ako si sretan danas, reci to danas, ako si tužan, reci odmah. Znači, djeca moraju moći reći i imati kome reći. To prije svega trebaju biti roditelji. Ako je tata za kompjutorom i nešto radi, uleti u sobu isti tren. Samo kirurga prilikom operacije ne treba prekidati, sve ostalo može pričekati – slikovito govori naša sugovornica. I svakako razgovarati s njima, shvaćati ih ravnopravno i ne očekivati da je djeci lakše nego odraslima. To je stereotip, dodaje.(…)
A stručnjaci za mentalno zdravlje, psiholozi, koliki su izazovi na ovom planu pred njima i kako pomoći?
– Izazovi su ogromni. Mi u struci moramo se pod hitno umrežiti da ne radimo svi sve. Biti psiholog ili biti pomagačko zanimanje ne znači da svime barataš. Ne možemo svi znati i problematiku djece i problematiku odraslih, jer smo tako neefikasni. Ako se podijelimo svako u svojoj domeni, bit ćemo puno efikasniji. Danas se događa da jedno dijete ide kod tri stručnjaka. Tako ne smije biti. U ovom trenutku nema mjesta taštinama, ni psihologa, ni profesora, niti bilo koga tko je odgovorna osoba – poručuje Tanja Sever.
Prva i osnovna razlika između djece i odraslih je što oni o ovoj temi nemaju baš nikakvo iskustvo. Ono što je osnova u svakoj traumi, bilo da morate vlastitom djetetu reći da je netko iz obitelji smrtno bolestan, ili da se razvodite, da morate reći kako je netko doživio financijski fijasko i da nećete sutra imati što jesti – s njima se razgovara transparentno.
Najtransparentnije što je moguće treba im dati određene podatke, ako treba, prevedene na njihov jezik, ali točne. Nije se zgrada srušila jer je nestabilna, kada je netko jako bolestan ne kaže se dijagnoza, ali se kaže prognoza, i to uvijek, bilo da dijete ima tri, 13 ili 23 godine. Djeca moraju baratati istinom. I ono što je važno, ona najviše vjeruju roditeljima, osobito u traumatskim situacijama, i zato informacije ne smijete prepuštati drugim izvorima, televiziji i slično. Naravno, ako su traume velike, bit će posla i za stručnjake, ali ovo su prvi koraci.
Izvor: Slobodna Dalmacija, cijeli članak pročitajte ovdje
Izvor: frendica.hr
