Povodom dana ljudskih prava iz emisije Kontekst na Al Jazeeri u kojoj se rapravljalo o pravu na život izdvajamo dio u kojem dr. Željka Markić govori o pravu na život kao temeljnom ljudskom pravu.
“Ja na to pitanje gledam i kao žena i kao liječnica, kao na pitanje zaštite dostojanstva svakog čovjeka i zaštite prava na život svakog čovjeka. A pravo na život jest temeljno ljudsko pravo, za razliku od pobačaja koji srećom nije temeljno ljudsko pravo. Netočna je teza (gđe Skowron i g. Matića) da je pravo na pobačaj temeljno ljudsko pravo. Poljska je potpisnica međunarodne Konvencije o ljudskim pravima i one koju je potpisala kao članica Europske unije. Prema tome, radi se o tome da mi kao civilizacija, kao društvo trebamo odlučiti hoćemo li poštivati ono što danas bez sumnje znanost potvrđuje – da život svakog pojedinog čovjeka započinje začećem, I nitko od nas danas ne bi sudjelovao u ovom razgovoru da naša majka i otac nisu poštivali naše pravo na život. Mi se zalažemo za to da se poštuje znanstvene činjenice – na primjer da moje srce kuca od 18. dana nakon začeća, da se djetetu dok raste u majčinoj utrobi izvana dodaje samo kisik i hrana – i da svaki čovjek, svako dijete ima pravo na život. Naravno, potrebno je stvoriti društvene uvjete potpore ženama i muškarcima. Potrebno je stvoriti uvijete za normalna razgovor o ovom pitanju. Poljsku i ljude koji se bore za zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti mi vidimo u ovom trenutku kao svjetionik Europe, a ne kao vraćanje u Srednji vijek, koji, u konačnici nije bio nikakvo crno doba kako si zamišlja gospodin Matić. (Odluka Ustavnog suda) i ovi događaji u Poljskoj isto tako nisu samo vezani za odnose prema vrijednostima – je li naša vrijednost zaštiti svaki život, vezani su i za naš odnos prema bolesnima. Pobačaji koji su se izvršavali u Poljskoj posljednjih godina, njih tisuću godišnje, kao što je gospođa navela (Poljska ima oko 40 milijuna stanovnika), većina je rađena nad djecom koja boluju od Downovog sindroma. Odnos društva prema bolesnima pokazuje se i na taj način. Ako se neke ima pravo eugenički ubijati, zato što su bolesni – to nas podsjeća na vrijeme Hitlera. On je, (radi „čiste rase“) to radio – ubijao bolesne. ”
“Prema tome, sve što govorim, govorimo o početku individualnog ljudskog života koji započinje spajanjem jajne stanice majke i spermija oca. Djetetovo srce kuca već 18. dan od začeća. U trenutku začeća određen je spol, određena je krvna grupa djeteta, određena je visina, boja kose… Prema tome, žena koja je trudna, u svom tijelu nosi tijelo svog djeteta. I ja sam sama majka – rodila sam četiri puta – imam četiri sina. Dakle, ja, žena, sam četiri puta u svom ženskom tijelu nosila malo, muško tijelo. Prema tome, priča o tome da je (nerođeno dijete) „ženino tijelo“ ne stoji. Po toj logici sam ja, dok sam nosila svako od moje djece, devet mjeseci imala dva srca, četiri bubrega itd… To je glupost! Ta priča ne stoji. Mi danas razgovaramo o tome da li kao pojedinci, kao društvo, stojimo iza toga da štitimo svaki ljudski život, od njegovog početka do kraja ili ne stojimo. Kao žena se zalažem za potpunu ravnopravnost žena u svim uvjetima. Uvjetima rata i mira. Uvjetima kada se radi o visokim radnim mjestima i nisko plaćenim radnim mjestima. Ne zalažem se da su žene ravnopravne na poslu i bilo gdje drugdje samo onda kada ima u društvu dovoljno novaca. Zalažem se uvijek za ravnopravnost. Zalažem se uvijek protiv mučenja ljudi, u svim okolnostima. Isti odnos imam i prema ljudskom pravu na život. I zalažem se za potpunu zaštitu ljudskog života od njegova početka do njegova kraja. Stvarno ne razumijem zašto i gospođa Skowron i gospodin Matić kažu da oni „nisu za pobačaj“, „nitko od nas nije za pobačaj“. Pa, zašto nisu? U čemu je problem? Ako to što žena nosi u svome tijelu nije čovjek – zašto oni govore da je pobačaj „težak“, da“ nije dobar“. Zašto to nije dobro? Ako je to što žena nosi u svom trbuhu čovjek – a znanost potvrđuje da jest – onda njegov život treba štititi”
Cijeli članak pročitajte na narod.hr
Izvor: frendica.hr
