Na ovogodišnjem Hodu za život u Splitu, govor je održao Mirko Ribičić, otac petorice sinova. Svojoj supruzi je bio podrška tijekom dvije trudnoće s teškim prenatalnim dijagnozama. Njegovo hrabro i emotivno svjedočanstvo prenosimo u cijelosti.
Sa spoznajom da sam drugima dao da ubiju naše dijete, ne bih mogao živjeti
“Jednom me prilikom supruga zamolila da odem s njom na pregled. Da joj budem potpora. Jer se više nije mogla sama sa tim svim nositi. Nije više imala snage pričati s doktorima. Doktori, bilo je više njih, a pogotovo jedan su nam stalno govorili što možemo očekivati i kakvi će naši životi biti ako se trudnoća nastavi.
Znam samo da sam im na kraju razgovora rekao da sa spoznajom da imam teško bolesno dijete mogu živjeti, a sa spoznajom da sam drugima dao da ubiju naše dijete – ne mogu nikako. Doktor mi je na to rekao da razmislimo 1-2 dana, da ohladimo glavu i dođemo i donesemo svoju odluku. Više se nismo pojavili.
Pa kako da ja, kojem je glavni zadatak da štitim svoju obitelj – budem onaj koji će je uništavati?
>Na splitskoj Rivi slavi se život, poslane važne poruke
Pitanje života i smrti
Ovo nije još jedna sladunjava bajka. Još jedan film sa sretnim završetkom. Baš suprotno. Ovdje glavni lik uglavnom pogiba. Ovo je pitanje života i smrti. A smrt je izbor mnogo više ljudi, nego što smo svjesni.
Tu nastupamo mi – muževi, očevi, momci. Mi smo ti koji moramo dovesti ovaj brod tamo gdje treba. I svaki sa svojom trudnicom veslati, svako sa svojim veslom – da bi brod stigao u sigurnu luku, tamo gdje treba – u luku života.
Doktor nam je stalno pričao kakvi će biti naši životi – ako ne pobacimo. Nitko ne priča kakvi su životi onih koji pobace. Koliko oni ne mogu spavati ili sebi oprostiti. U jednoj knjizi istinito piše: “Sve što ste učinili jednom od moje najmanje braće, meni ste učinili“.
A tko je najmanji? Ima li tko manji od bebe u majčinoj utrobi, od života koji se tek treba ostvare?
Ribičić: Dopustimo im da postanu ljudi
Stvoreni smo u ovom vremenu, pa tako i naše bebe. Dopustimo im da se ostvare i budu nogometaši, doktori, ono što trebaju biti. Veselim se svakom dodiru, pogledu, osmjehu mog djeteta.
Odluka da moje dijete živi je najteža, najispravnija, najponosnija odluka u mom životu.
Dopustimo im da postanu muževi i supruge, dopustimo im da postanu ljudi. To je stvarno najmanje što možemo za njih napraviti.”
Izvor: frendica.online
